Ponižavanje umesto podsticanja

Dr Milenko Manigodić Tvorevine ljudskog duha i posebno zaštićene tvorevine ljudskog duha su danas najskuplja dobra. Svaralaštvo i prava intelektualne svojine su najdohodovnija oblast, te se u razvijenim državama posvećuje svakodnevna pažnja strategiji u oblasti podsticanja stvaralaštva, njegovoj sve boljoj pravnoj zaštiti i inteligentnoj privredi. Kod nas umesto podsticanja stvaralaštva sve češće vidimo kako su stvaraoci poniženi i opterećeni troškovima neefikasnih postupaka, kako su sve brojniji propisi suprotni međunarodnim sporazumima i turističkim standardima, kako se oblast koja zahteva dugu i složenu specijalizaciju sve više svodi na nivo nedozvoljene nestručnosti ili krajnje nesavesnosti.
Među brojnim aktuelnim pitanjima je pravna zaštita dizajna. Dizajn uživa zaštitu u Srbiji od 1884. kada je donet Zakon o zaštiti mustara i modela. Zaštita industrijskog dizajna bila je predviđena i u Uredbi o zaštiti industrijske svojine iz 1920, koja je pod mustrom podrazumevala svaku sliku ili crtež koji može da služi za ugled i da se prenese na neki industrijski ili zanatski proizvod. Model je definisan kao svako plastično delo koje predstavlja neki industrijski ili zanatski predmet ili koji se upotrebljava na nekom industrijskom ili zanatskom proizvodu. Autorskopravna zaštita dizajna uređena je tek 1929. Zakonom o zaštiti autorskog prava. On je izričito predviđao, uz navođenje ostalih tvorevina, zaštitu umetničkih dela primenjene umetnosti.
Autorskopravna zaštita dizajna u Srbiji danas je uređena Zakonom o zaštiti autorskog i srodnih prava iz 2004, koji pored ostalih autorskih dela navodi dela primenjene umetnosti i industrijskog oblikovanja. Industrijskopravna zaštita dizajna uređena je Zakonom o pravnoj zaštiti dizajna iz 2004. Taj zakon rađen je prema Direktivi Evropskog parlamenta i Saveta iz 1998. U njoj je državama članicama ostavljeno da odrede domašaj i uslove, uključujući i stepen originalnosti, pod kojima predmet koji uživa zaštitu kao industrijski dizajn može da dobije i autorskopravnu zaštitu. To znači, pre svega, da industrijskopravna zaštita jedne tvorevine ne isključuje mogućnost njene autorskopravne zaštite.
Što se tiče osobenosti industrijskog dizajna, Direktiva koja je uzor našem zakonu, u uvodnom delu izričito navodi da industrijski dizajn ne mora imati estetski karakter, ne mora biti lepa umetnost. U slučaju kada industrijski dizajn (dizajn koji je registrovao Zavod za intelektualnu svojinu) uživa automatski i autorskopravnu zaštitu, dizajn koji karakteriše slobodan spoljni oblik uživa po zakonu o industrijskom dizajnu takođe autorskopravnu zaštitu. Što se tiče kriterijuma originalnosti, ostaje da se razmotri pitanje koji stepen originalnosti treba da postoji da bi jedan predmet uživao autorskopravnu zaštitu – nizak ili visoki.
Postavlja se pitanje u kojoj meri Zakon o pravnoj zaštiti dizajna iz 2004. treba da bude zakon o deponovanju dizajna ili registrovanju dizajna. Zakon ne predviđa ispitivanje u postupku po prijavi prava na dizajn u pogledu autorstva, te se u tom pogledu radi o deponovanju. Zakon predviđa suštinsko ispitivanje da li je predmet prijave industrijski dizajn, mada to ispitivanje ne postoji kod međunarodno deponovanog industrijskog dizajna, te su domaća lica u nepovoljnijem položaju u odnosu na strana lica koja koriste međunarodno deponovanje, što je nedopustivo.
Veliki je broj pitanja koja postavlja, umesto da ih rešava, Zakon o pravnoj zaštiti dizajna. Tako u vezi sa pravom na dizajn stvoren u radnom odnosu ovaj zakon uređuje u članu 45. da se primenjuje Zakon o autorskom i srodnim pravima, a već u narednom članu 46 – da se primenjuje Zakon o patentima. To stvara zabunu, jer u slučaju primene Zakona o autorskom pravu u jednom broju slučajeva delo se vraća, grubo rečeno, autoru nakon proteka pet godina, a u slučaju primene Zakona o patentima ono, pod istim okolnostima pripada trajno poslodavcu.
Zakonodavac je loše „transponovao“ Direktivu. Pogrešna terminologija (u vezi sa nazivom dela III pominju se jedan uz drugi izrazi sadržina prava i obim prava koji imaju isto značenje, te se radi o tautologiji, obim prava u članu 40. je obim zaštite, povreda prava na dizajn u članu 58. je povreda dizajna itd. ad infinitem) pokazuje da zakonodavac nema odgovarajuće znanje u oblasti. Nepotpuna sudska nadležnost u jednom broju postupaka pokazuje da zakonodavac nije imao u vidu obaveze iz opštih akata Saveta Evrope o nedopuštenosti dvokolosečnog postupka.