Aleksandar Lebl Danas je, kao i ostali naši mediji, proteklih dana posvetio veliku pažnju pokretanju postupka Ministarstva pravde SAD za oduzimanje američkog državljanstva Peteru Egneru (ako mu je to pravo ime), „pripadniku nemačke nacionalne manjine rođenom u Kraljevini Jugoslaviji“, zbog toga što je prećutao da navede kako je za vreme II svetskog rata bio pripadnik nemačke Tajne državne policije (Gestapo) u Srbiji i „učestvovao u ubijanju 17.

Aleksandar Lebl Danas je, kao i ostali naši mediji, proteklih dana posvetio veliku pažnju pokretanju postupka Ministarstva pravde SAD za oduzimanje američkog državljanstva Peteru Egneru (ako mu je to pravo ime), „pripadniku nemačke nacionalne manjine rođenom u Kraljevini Jugoslaviji“, zbog toga što je prećutao da navede kako je za vreme II svetskog rata bio pripadnik nemačke Tajne državne policije (Gestapo) u Srbiji i „učestvovao u ubijanju 17.000 srpskih civila“. Smatram da treba ukazati na neke nejasnoće u onome što je tim povodom objavljeno, kao i, ako je dobro citirano, i u samom američkom saopštenju o pokretanju postupka.
1) Bar dosad se nije javio niko, pa ni istoričari i ostali koji se bave istraživanjima ratnih zločina u II svetskom ratu u Srbiji (dr Milan Koljanin, Branislav Božović i dr.), niti ijedan svedok kome je poznato ime Peter Egner. Jedino je Istorijski arhiv Beograda pronašao njegovo ime u kartonu žitelja Beograda. Ono nije na listama ukupno 66.420 „utvrđenih i registrovanih ratnih zločinaca i izdajnika“ (17.175 okupatorskih ratnih zločinaca i 49.245 domaćih izdajnika i ratnih zločinaca) koje su sastavili Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz Drugog svetskog rata i odgovarajuće zemaljske komisije po republikama nekadašnje FNRJ. Prema tome, nije traženo ni njegovo izručenje od bilo koje zemlje. Dosad kod nas nije nađen, što ne znači da neće biti, ako se bude ozbiljno tražilo, nijedan dokument u kojem se pominje. Nije isključeno da svedoka i dokumenata ima u SAD, ali se to ne pominje. U takvim uslovima – bez svedoka i dokumenata – organizovati suđenje, na kojem okrivljeni ne dokazuje svoju nevinost već mu se mora dokazati krivica, jalov je posao, gubljenje vremena i novca. Ovim ne kažem kako ne treba voditi istragu i pokušati naći dokaze.
2) SAD u slučajevima poput Egnerovog, posle oduzimanja državljanstva nastoje da deportuju takva lica u zemlju porekla, ili zemlju u kojoj su zločini počinjeni, čak i bez zahteva takve zemlje za izručenje. U nekim slučajevima (na primer „Ivana Groznog“) pojedine zemlje odbijaju da prime deportovane, bilo radi suđenja ili boravka. Na stranu činjenica da su SAD na početku hladnog rata ne samo primale već i vrbovale nacističke i druge zločince, znajući veoma dobo ko su, jer su im bile potrebne njihove usluge.
3) Nije verovatno da je Peter Egner, koji je mogao biti samo neki „šrafčić“ u okupatorskom aparatu, učestvovao u ubistvu 17.000 civila, sem ako se ne pođe od toga da je svaki esesovac, gestapovac, pa i vojnik regularne vojske Rajha (Wehrmachta) samim pripadanjem učesnik u njihovim zločinima. Imena svih Nemaca, pripadnika vojske, službi bezbednosti, civilnog aparata i dr. koji su imali iole važnu funkciju u nemačkom okupacionom aparatu u Srbiji poznata su i među njima nema Egnera. On nije mogao učestvovati u ubistvima Jevreja na Starom sajmištu u jesen 1941. godine, jer ubistava tamo tada nije bilo. Taj logor otvoren je početkom decembra 1941. pod imenom Jevrejski logor Zemun (Judenlager Semlin) i u njega su od 8. do 12. decembra odvedene jevrejske žene i deca, malobrojni još živi stariji muškarci, kao i oko 600 Roma, svi iz Beograda. Uslovi su bili teški zbog jake zime, slabe hrane i nehigijenskih uslova, pa je jedan broj zatočenika umro. Tek marta 1942. je dopremljen jedan kamion marke Saurer, preudešen za trovanje gasovima (hermetički zatvoren prostor sa dovodom izduvnih gasova), u koji su do maja te godine svakodnevno ukrcavani logoraši, pod izgovorom da ih preseljavaju na drugo mesto (Romi su bili pušteni kućama, jer je bio promenjen propis o njihovom izjednačavanju s Jevrejima, tako da se nije odnosio na stalno nastanjene Rome. Na sreću, netačne su tvrdnje da je na Starom sajmištu stradalo na hiljade Roma; umrlo je njih 56). Kamion je prelazio nekoliko stotina metara do pontonskog mosta preko Save. Tu je jedan od dvojice njegovih vozača izlazio, prebacivao vezu s izduvnom cevi u unutrašnjost vozila, koje je potom prelazilo most i preko Terazija i Slavije Avalskim putem odlazilo do strelišta u Jajincima, gde su u već iskopane rake ubacivana tela potrovanih. Egner nije bio vozač „dušegupke“, jer su sa njom iz Nemačke došla dvojica vozača, Gec i Majer (David Albahari je napisao knjigu pod tim imenima).
4) Staro sajmište pretvoreno je u logor pošto je napušten plan o otvaranju logora kod Zasavice, jer je tamo teren bio poplavljen. Pošto je Srem, uključujući Zemun, bio pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nemačko Ministarstvo spoljnih poslova formalno je zatražilo saglasnost za to od odgovarajućeg ministarstva NDH i, razume se, dobilo je, s tim da čuvari ne budu iz Srbije, a da se hrana doprema iz Beograda, što je i učinjeno. Logor je bio u nadležnosti beogradskog Gestapoa. Komandant logora bio je stari nacista, Austrijanac Herbert Andorfer. On je posle rata preko Švajcarske, Švedske i SAD pobegao u Venecuelu. Kasnije se vratio u Austriju, gde mu je 1967. suđeno zbog ubijanja zatočenika na Starom sajmištu. Osuđen je na dve i po godine zatvora. Njegov pomoćnik bio je esesovski podoficir Edgar Enge, kome je suđeno 1968. i oslobođen je optužbe. Neki naredbodavci, a najviši po činu među njima bio je general (Es-es Gruppenfuehrer) Harald Turner, šef Upravnog štaba u Srbiji, posle rata su izručeni Jugoslaviji, suđeno im je u Beogradu i osuđeni su na smrt.
5) Posle likvidacije Jevreja logor je služio kao pričuvni (Anhaltelager) i prolazni (Durchgangslager) logor, u koji su dovođeni mnogi zatvorenici iz raznih delova bivše Kraljevine, pa i drugih zemalja jugoistične Evrope. Na primer, dovedeno je 500 partizana zarobljenih na Sutjesci. Ukoliko je bila reč o naknadno pohvatanim Jevrejima, oni su likvidirani. Drugi su vođeni na radove u Srbiji, bili su batinani, poneki i ubijeni u logoru, većina je upućivana na prisilan rad u Nemačkoj, Norveškoj itd.
6) Pojedinci kod nas uporno tvrde kako je Staro sajmište sve vreme bilo hrvatski logor, zbog činjenice da je bilo na teritoriji NDH. To je neistina. Ono je prestalo da bude pod komandom nemačkih okupacionih vlasti dva meseca pre oslobođenja Beograda i tek tada je nakratko prešlo u nadležnost NDH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari