Vodite politiku čistih računa

Gospodin Knežević, reagujući na zahtjeve izbjegličkih udruženja da se Srbija aktivnije uključi u rješavanje naših problema, kaže, citiram, „Ja nisam video državu da je njeni građani gledaju sa više omalovažavanja, potcjenjuju je, ne vjeruju joj ništa, a sa druge strane žele da se oslone na nju“.

Navedena tvrdnja je, u najmanju ruku,netačna. Njom se šalje poruka javnosti da su izbjegla i prognana lica iz Hrvatske, nezahvalna za ono što je Srbija do sada za njih učinila. Smatramo da pristup diskvalifikacije i optuživanja jednog dijela građana Srbije, koji su najveće žrtve ratova na prostoru bivše SFRJ, neće pomoći rješavanju problema, a može samo dodatno produbiti nepovjerenje i sumnje oštećenih građana u iskrenost namjera aktuelne vlasti.

Izbjeglička udruženja, duži vremenski period, aktivno nastoje da uspostave dijalog sa predstavnicima vlasti u Srbiji u cilju pronalaženja pravičnog i trajnog rješenja za 500.000 izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske i preko 100.000 građana Srbije koji su oštećeni u svojim imovinskim i drugim pravima u Hrvatskoj. Predsjednik i premijer ne smatraju potrebnim da prime našu delegaciju. Podsjećamo javnost da je Peticiju izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, u kojoj se navodi 12 problema vezanih za povratak oduzetih imovinskih i stečenih prava, uspostavu istih standarda u suđenjima za ratne zločine i rješavanje pitanja nestalih lica svojim potpisom dosad podržalo 70.000 oštećenih građana.

G. Knežević ističe da u primjeni Aneksa G sporazuma, kojim je regulisana sukcesija privatne svojine i stečenih prava tj. problem imovine fizičkih lica i preduzeća, Srbija nema pravo biti tužilac jer, citiram, „Srbija nije titular svojine, ako bi Srbija tužila, tužba bi bila odbačena zbog nedostatka aktivne legitimacije. Moj zadatak nije da budem u koži tužioca, moj zadatak je da napravim pravni okvir koji će njima to omogućiti, a ja mislim da svako ono lice koje je tužilac mora ili da se samo bori ili da nađe nekog advokata“. G. Knežević sigurno zna da hiljade izbjeglih i prognanih lica u poslednjih 15 godina nastoje da pravnim putem u Hrvatskoj ostvare svoja imovinska i druga prava. Velika većina nije u tom uspjela jer u Hrvatskoj funkcioniše etnički motivisano pravosuđe, koje aktivno radi na legalizaciji rezultata etničkog čišćenja Srba. Takođe, hrvatski Sabor i Vlada usvojili su niz zakona i podzakonskih akata čiji je cilj sprečiti povrat oduzete srpske imovine, stečenih prava ili naknadu štete za uništenu, oštećenu i opljačkanu imovinu. Navodimo samo dva primjera.

Prvi – u dijelu Hrvatske u kom nije bilo ratnih djelovanja, tokom 1990 – 1995. godine, srušeno je u klasičnim terorističkim akcijama preko 10.000 srpskih kuća i privrednih objekata. Hrvatska je promijenila član 180. Zakona o obaveznim odnosima kojim je predviđena naknada materijalne štete. Oštećeni Srbi su nastojali da pravnim putem dobiju odštetu, ali nisu uspjeli. Drugi, u Hrvatskoj je, na nezakonit način, Srbima oduzeto preko 30.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Srbi su pod pritiscima, prijetnjama i fizičkim napadima bili prinuđeni da napuste svoje stanove. Hrvatska država se pozvala na jednu odredbu iz Zakona o stambenim odnosima iz bivše SFRJ prema kojoj se nosiocu stanarskog prava oduzima stan ako u njemu ne boravi šest mjeseci u kontinuitetu. Ta odredba do 1991. godine je bila formalnog karaktera, a Hrvatska ju je primjenila, s tim što je rok boravka izvan stana skratila na tri mjeseca.

O nizu drugih problema, kao što su neisplaćena dinarska i devizna štednja, neisplaćene penzije, ugovori o zamjeni kuća i stanova koji su sklopljeni za vrijeme rata pod pritiscima i prijetnjama, oduzeti ili uništeni poslovni i privredni objekti, oduzeto ili uzurpirano poljoprivredno, šumsko i građevinsko zemljište, uništene ili oštećene kuće koje nisu obnovljene, opljačkana pokretna imovina., da i ne govorimo.

G. Knežević kaže da je srpska strana, prije godinu i po dana predložila hrvatskoj nacrt bilateralnog sporazuma o sprovođenju Aneksa G ali da oni na njega dosad nisu reagovali. To je, prema njemu, razlog zbog čega od septembra 2009. godine dosad nije održan sastanak Komiteta. Podsjećamo da se u Aneksu G jasno kaže da će građanima biti vraćena prava koja su oni imali na dan 31.12.1990. godine. Ako to nije moguće, onda bi se prema iskazu g. Kneževića, citiram „dobila novčana naknada za tu imovinu koja bi trebalo da odgovara tržišnoj vrednosti, ili da bude veoma bliska njoj“.

Na kraju dolazimo do ključnog pitanja. Kako Srbija nastoji privoliti Hrvatsku da odgovori na ponudu Srbije u vezi poslanog nacrta bilateralnog sporazuma za implementaciju Aneksa G Bečkog sporazuma? G. Knežević odgovara, citiram, „Samo diplomatski. Mi da se obraćamo Briselu i da pišemo da imamo problema sa Ugovorom o sukcesiji , ne znam koliko bi se na to dobro gledalo“. Ako Srbija nastavi da vodi sadašnju politiku, koju reprezentuje g.Knežević, Hrvatska još dugo vremena neće odgovoriti na ponudu Srbije. Tražimo da Srbija pitanje oduzete imovine i stečenih prava fizičkih i pravnih lica definiše kao otvoreno pitanje u odnosima sa Hrvatskom. Aktuelna politika popuštanja i nezamjeranja sa obrazloženjem da će Hrvatska biti naš saveznik u procesu evropskih intregracija pogrešna je i štetna. Bitan elemenat te politike jeste žrtvovanje imovinskih i drugih prava izbjeglih i prognanih Srba i drugih oštećenih građana. Tražimo da Srbija hitno počne voditi politiku čistih računa prema Hrvatskoj zasnovanu na poštovanju ljudskih prava građana. Posebno tražimo da Srbija vodi diplomatsku i političku ofanzivu prema EU i drugim međunarodnim organizacijama sa zahtjevom da Hrvatska prije prijema u članstvo EU mora da vrati oduzeta imovinska i stečena prava fizičkim i pravnim licima ili omogući pravičnu novčanu naknadu.

Autor je predsednik Koalicije udruženja izbjeglica