Jedni slave pobjedu, Srbi tuguju nad vlastitom nesrećom koju im je ta pobjeda nanjela. To je odnos dvije istine, dva naroda, jednog hrvatskog i drugog srpskog, točnije Srba iz Hrvatske, mojih sunaradnjaka.
Za Hrvate „Oluja“ je vraćanje hrvatskog teritorija pod vlast hrvatske države, to nitko ne spori jer je u tim granicama i međunarodno priznata, ali sa sobom donese tešku tugu i aveti smrti koje su jahale prostorima gdje živiše Srbi.
Nastade palež, ubijanje nevine starčadi, pljačka, otimanje tuđe imovine i ono najgore, protjerivanje 250.000 Srba, građana Republike Hrvatske čija je sudbina i prije bila zapečećena „Brijunskim transkriptima“, najveće etničko čišćenje iza Drugog svjetskog rata. Otjerani su da se ne vrate, što vlast svojim majstorskim smicalicama, optužnicama za pobunu, sprečavanju povratka, diskriminacijskim zakonima i dan danas radi.
Republika Hrvatska je na pragu ulaska u Evropsku uniju, ali još uvijek pod monitoringom EU, i još uvijek u problematičnom dijelu poglavlja 23, ljudska i manjinska prava, što gospođa Pusić, ministrica vanjskih poslova RH pokušava riješiti putem gospodina Pupovca, koji po kancelarijama u Briselu priča kako Srbi u Hrvatskoj žive lijepo i da im teče med i mlijeko, iako već i vrapci na grani tamo znaju da su najugroženija nacionalna manjina i građani drugog reda u Hrvatskoj.
Ali ta vjerodostojnost jednog Srbina nije bila dovoljna pa je trebalo naći još bar jednog. I ništa u tim proslavama jednih i tugama i parastosima za svoje poginule drugih ne bi bilo čudno, svako od njih bi ostao kod svoje istine, da na ovu proslavu „Oluje“ nije došao i jedan Srbin, nažalost ali samo po zanimanju, gospodin Veljko Džakula. On je već od devedesetih godina poznat, kako u svojoj knjizi „Ugašena ognjišta širom svijetle“ napisa pokojni Milan Đukić, kao čovijek koji je drugovao s čelnicima tajnih službi u Hrvatskoj, s gospodinom Josipom Prekovićem, u Srbiji s Markom Lazovićem, Milanom Prodanićem, Jovicom Stanišićem, s američkim ambasadorom u Beogradu Worenom Cimermanomt (624 i 625 strana knjige). Ostaje i dalje miljenik američke ambasade u Zagrebu.
E toga Srbina je pronašla hrvatska vlast i dovela na proslavu „Oluje“ da potvrdi kako su palež, ubistva nevine starčadi, pljačka srpske imovine i protjerivanje, isto bili legitimni. Odnosi Republike Hrvatske i Republike Srbije trebaju biti dobri, to nitko ne spori, ali ne pod svaku cijenu, a ponajmanje ovakvim načinom.
Autor je predsednik Srpske narodne stranke u Hrvatskoj
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
