Preko glave nam je nacionalističkih tema

U posljednjih nekoliko dana iz Berzenbrika (Donja Saksonija), malog gradića u kom živim, pomno pratim svađe i prepirke među političkom elitom u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Moji roditelji su davne 1969. godine došli u Saveznu Republiku Njemačku kao „gostujući radnici – gastarbeiteri“. U to vrijeme, vjerujem da znate, veliki broj mladih iz SFRJ je otišao u inostranstvo u potrazi za boljim životom i sa nadom da će obezbijediti prosperitetniju budućnost za članove svojih porodica koji su uglavnom ostajali u domovini.

Da ne dužim o određenim temama iz prošlosti kojih ste vjerovatno i sami svjesni, preći ću na konkretne razloge zbog kojih vam pišem. Inače, ja sam povjesničar / istoričar koji je magistrirao u Hanoveru, a doktorirao u Beču.

Činjenica je da su sve nacije pretrpjele ogromne žrtve u nesrećnom ratu koji se odigrao početkom 90-ih godina prošlog vijeka. Budući da redovno pratim dnevnu štampu / tisak sa prostora bivše Jugoslavije, primijetio sam da se u posljednja 3-4 mjeseca, više nego ikada ranije, sa sve tri strane šalju bespotrebne poruke mržnje u kojima jedni druge optužuju za nemila dešavanja u proteklim vremenima.

Koristim ovu priliku da vas, kao jednu uglednu i respektabilnu medijsku kuću koja ima odgovornost prema društvu u kom djeluje, zamolim da ne prenosite baš sve izjave aktuelnih političara u kojima isti šalju negativne i neprimjerene poruke kojima se dižu nepotrebne tenzije među već napaćenim i unesrećenim narodom.

Ne sjećam se da sam negdje pročitao da se Ban Jelačić, koji je rođen u Novom Sadu (Petrovaradin), zalagao za suživot svih naroda na prostorima tadašnje Austrougarske monarhije ili da su se zajedničkim snagama borili kad su Mađari napali Novi Sad zbog odbijanja da učestvuju u ratu protiv Beča. Imamo još mnogo pozitivnih primjera vezanih za suživot među narodima bivše Jugoslavije.

Činjenica je, takođe, da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci govore gotovo identičnim jezikom i da nam pri međusobnoj konverzaciji nije neophodan posrednik koji bi imao ulogu prevodioca. Međutim, mi moramo biti svjesni postojanja zajedničkog nasljeđa i kulture koji se u pojedinim segmentima znatno razlikuju, ali i to je nešto sasvim normalno i prihvatljivo u civilizovanom svijetu. Ja, na primjer, imam stariju sestru i mlađeg brata. Isti su nam otac i majka, ali nas troje smo potpuno različiti. To, ipak, ne znači da mi ne možemo živjeti u miru i slozi. Baš naprotiv, sve nedaće se prevaziđu uz obostrano poštovanje, toleranciju i možda ljubav.

Iz gore navedenih razloga, uvaženi prijatelji iz redakcije, vas molim da svi mi budemo razumljivi i da nastojimo da činimo dobre stvari. Balkanske zemlje imaju mnogo veće probleme, među kojima su prvenstveno oni egzistencijalni, te je iz tog razloga nacionalna netrpeljivost potpuno nepotrebna.

I Srbi i Hrvati i Bošnjaci masovno odlaze u inostranstvo, a među njima je sve veći broj obrazovanih ljudi. Kao primjer ću vam navesti gradić u kojem sam ja trenutno nastanjen. U Berzenbriku, u kojem živi svega 30.000 ljudi, radi 10 doktora iz Srbije i Hrvatske.

Političari sa područja bivše Jugoslavije uživaju da se fotografišu samo kada se otvaraju počeci radova na izgradnji putnih dionica, a vrlo često, nakon što strani investitori ulože sopstvena sredstva u određene poslovne poduhvate koji donose nova radna mjesta, oni u medijima sa ponosom izjavljuju kako su oni i samo oni lično odgovorni za ta nova radna mjesta. Dalje, mišljenja su da su bogomdani za funkcije koje obavljaju i da samo članovi njihovih porodica i njima bliski ljudi mogu obavljati dobroplaćene poslove. Oni, svjesni situacije u sopstvenoj državi, svoju djecu po pravilu šalju na studije u inostranstvo gdje na kraju, nakon završenih studija, u slučaju da u svojoj zemlji ne dobiju dobro plaćen državni posao, uglavnom i nastavljaju da žive u zapadnim zemljama u kojima su se školovali. Generalno, takve teme u medijima nisu prisutne u dovoljnoj mjeri.

Mišljenja sam da je našem narodu „preko glave“ nacionalističkih tema i za odlazak u inostranstvo se ne odlučuju isključivo iz ekonomskih razloga, već i zbog mirnije političke situacije gdje ne moraju biti članovi političkih partija kako bi sebi obezbijedili mirnu sadašnjost i budućnost. Ako ovakvo stanje u našim zemljama potraje i u narednom periodu, uskoro će one ostati bez ljudi, bez domaćinstava, bez ljubavi.

S poštovanjem.