Ne samo tokom državnih posjeta ovom ili onom dijelu svijeta nego još više prilikom međunarodnih skupova, a naročito samita nesvrstanih, više je prostora u svjetskim sredstvima informisanja posvećivano Titu nego ikome drugom. Koji put i koliko svima ostalima zajedno. To su fakta ma koliko se danas nekima ne dopadalo njihovo pominjanje.
Blažo Mandić: S Titom (27)
Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).
Knjiga, po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.
U arhivama su, nadajmo se da su sačuvana, mnogobrojna pisma stranih državljana čije poruke i želje idu i mimo stvarnosti. U tom smislu, recimo, da se šefu strane zemlje želi besmrtnost. Jer, „u svijetu haosa, Vi mu pružate olakšanje; u svijetu nereda Vi mu dajete stabilnost“ (sa nečitkim potpisom imena jedna sjeverna Irkinja). Slično razmišlja i Švajcarkinja Monik Kruzer: „Bez Vas, bila bi snaga manja i male Švajcarske.“ Kao da je sa njom u dosluhu i učenica iz Italije: „Važno je da ste Vi u susjedstvu nas Italijana, jer ste – kako nas je učila naša nastavnica – ravnoteža Evrope i cijelog svijeta.“ Ili: „Oni koji se bore za dobro čovječanstva treba vječno da žive“ (Fernandez Danijel – Belgija). Pa onda: „Dok na ovom svijetu ima ljudi poput Tita, za ovaj svijet biće nade“ (danski književnik Hilmar Vulf). „Hvala Vam što ste tolikom dijelu svijeta pokazali pravi put“ (u potpisu samo – Arnold). „Bili ste i jeste čovjek vizije i preduzimljivosti za ovaj svijet“ (pošiljalac iz zapadne Australije). „Krenuli ste kroz kosmos apsolutne slobode za sve ljude. A mora se priznati – to još niko nije pokušao“ (dr Stenli Friklin, Čikago, jula 1967). I još samo po rečenica-dvije iz pisama dvojice državljana dvije velike sile. „Kada čovjek sav svoj život posvećuje borbi za svjetliju budućnost čovječanstva, on jednostavno nema prava na smrt. I Vi ste, dragi druže Tito, obavezni da živite, slušajte – obavezni!“ (Viktor Lozinski Borisavič, Derbčin 54, SSSR). „Zašto bih ja“ – upitao se Peri Merik iz Bruklina, Njujork, SAD – „kao Amerikanac brinuo o Vašem zdravlju? Poznato mi je da se sa mnogim stvarima u spoljnoj politici moje zemlje ne slažete. Ali, isto tako znam da ste Vi ogromna stabilizujuća snaga u ovom svijetu.“
U štampi je posebno akcenat stavljan na značaj i ulogu Jugoslavije u održavanju ravnoteže u Evropi i u svijetu. Tipičan je, recimo, iz tog vremena, komentar Aleksandra Verta u londonskom „Gardianu“ (maj 1977): „Svijet je danas“ – između ostalog se naglašava – „podijeljen na Zapad, Istok i – Jugoslaviju. Na sreću čovječanstva, Jugoslavija nije antipod na kojem se zaoštravaju suprotnosti između Istoka i Zapada, već most koji povezuje i spaja.“ Na sličan način, nešto ranije, oglasio se čak i madridski katolički dnevnik „Ja“. U njemu je rečeno: „Kako stvari danas stoje, mnogi bi u svijetu poželjeli da Tito još poživi, da bude čak i vječan, jer ravnoteža u Evropi u velikoj mjeri zavisi od toga čovjeka, koji 25. maja puni 86 godina.“ Itd.
Previše je, možda, ovih izvoda, u ovakvom tekstu, ali cilj im je da se dočara atmosfera jednog vremena, to jest odnos Tita i svijeta u njemu. Tito je dugo živio na jarko osvijetljenoj pozornici. Sa svojom ulogom i priznatim doprinosima miru, bio je i pod određenim pritiscima. Izaći ispod tih reflektora i u nekom zatišju predati se uspomenama, pisati memoare, nije bilo lako.
Tito se stalno nalazio između osjećanja potrebe da memoare napiše i nespremnosti da se odvoji od svjetskih zbivanja. Koliko je stvarno bio prisutan u njihovoj matici, a pogotovo u onome što se ticalo nesvrstanosti, pokazuje i jedna epizoda dok je trajala borba za njegov život u Kliničkom centru u Ljubljani. I kad se osjećao bolje, zaštićivan je od nepovoljnih vijesti. Samo bi se povremeno ponešto selektivno izdvojilo i to mu se saopštilo. Kad je čuo da u Pokretu nesvrstanih opet ima nekih rovarenja, da se i Bagdad kao prihvaćeni kandidat za domaćina predstojećeg samita dovodi u pitanje, da se ponovo očekuju njegovo angažovanje i pomoć i slično, rekao je: „Ma, ići ću i tamo, makar na štakama! Šef konzilijuma prof. Bogdan Brecelj odgovorio mu je: „Nećete ići na štakama, nego sa lakom, finom protezom i jednim elegantnim štapićem.“
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
