Foto: Radenko Topalović Teško je u to poverovati, ali, verujte piscu, Mladić je sad na spirali, ali i tokom sveg ovog piščevog zavirivanja u njihova žitija ipak osećao neku nelagodu zbog svoje prigušenosti i ućutalosti. Možda bi do kraja, uprkos tome, ostao takav da ga potonji junak nije izazvao na buđenje pojedninih sećanja. Ali, i tada se mrzovoljio da ih opričava i dreši njihove zapetljane konce. Radije ih je cedio kroz svoje misli i stavove o njima.
(*Mora se reći – nekim čudom – pisac je baš kad je bio uveren da je završio sa ovim delom ove sage došao do jednog notesčića Mladićevog iz vremena blago nagoveštenog nestajanja godišnjih doba u kome stoji zapis olovkom koji, uveren je, podupire ovu poslednju rečenicu iznad. U njemu stoji da „problem komunikacije, odnosno sporazumevanja ljudi mogu da rešavaju tako što će se dogovarati kako će šta da zovu“. Ali sebi preporučuje da „treba razviti delimično rečnik na osnovu unutrašnjeg osećanja i dubinskog smisla. Tragati za tim, jer tu se može, bar za sebe, naći koren neizrecivog, odnosno nejasna mogućnost da se neizrecivo kaže.“)
…
Na ovo i ovoliko što sledi, Mladića je pobudio Bogdan kad je njemu u sebi kanda prigovorio …
„Jeste možda tako – uzvratio je Mladić – ali to je samo tvoja potreba da uopštavaš, verujući da svojom stvarnom ili navodnom sazrelošću i iskustvom produbljuješ sve što smo mi, tvoji prethodnici, videli i doživeli ili nam se činilo da smo baš tako videli i doživeli. Nismo ni mi sami u nešto do kraja sigurni da bi ono što od tebe stigne do pisca bilo uverljivo. Pogotovo što uz lelujavost naših sećanja, tvoja ih preinačavanja čine još lelujavijim. Pa, koliko si puta – … – moje misli i svedočanstva, zaboravljajući da uopšte postoje, kazivao, beležio poveravao uz mnogo dodataka koji nisu moje iskustvo!? Ili, ona koja su kadgod u meni ostajala od Deteta i Dečaka!“
“ Jedino što te pomalo pravda je što vidim da sad i pisac, ako i to nisi ti, zapaža ono što sam i sam davno zapazio i promislio, a ti sada prilično prisvojio – povisio je Mladić skalu, ali pisac ne negoduje, beleži – da svet survavajući se postaje polje nepouzdanog uopštavanja, šema, obrazaca i sterotipnih zabluda!“
„Jeste – uzjogunio se već mnogo iznad svoje prićutanosti Mladić u Bogdanu – sigurno je moje mimoilaženje s protkom vremena, od trena izdečačenja pa sve dok se nisam zabogdanio, najduže trajalo. I stoga bi se reklo da je da se tokom tog hoda sretalo mnogo neobičnosti, životne raznolikosti i bogatstva. I sve sam to ovde mogao da prizivam da puni piščevo „pero“, kako to mnogi do izlizanosti epitetišu… Kolikogod bilo izuzetnih ili velikih priča, videće se, na kraju, da su i one obične, neke čak banalne… neki će čitalac, verovatno i više njih, pronaći sebe u toj neobičnosti. Pa neka ih i samo dvoje prepozna kao svoje, a nekmoli više njih – nestaje neobičnosti…
„Gajiš samosvojnost, više mi se ta reč sviđa nego individualnost – vadi Mladić kaišiće i froncle iz hrpe naslaganih razmišljanja i mimoilaženja sa mislima, a pisac ne prekida – a onda uvidiš, samo u svojoj okolini stotine dobro odgajenih sličnih individualnosti, ne prepoznajući uvek one odglumljene. I kakva je to onda individualnost u toliko originala i ko zna koliko kopija i falsifikata“.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

