
Ko šajkača na havajsku košulju! Kao šubara na treger majicu! Kao sandale na bosu nogu i lister odelo!
Duži petak od subote, govorilo se u narodu kad je donja suknja (žipon, kombinezon) duža od gornje. I tome slično. (Zato su valjda „dizelaši“ u vicu uvlačili dukseve u pantalone, a ratno nastrojeni probavali to i sa šinjelima.)
Eto, uz poslovice nešto sam i izmišljao, za ono kad nešto ama baš ne ide s nečim drugim. Pa se, što reko Boža – na drugi pogled vidi kako između toga dvoga zjapi praznina. Zapravo, kad je to naprosto sa različitih civilizacijskih spratova, pa ih ne deli samo vreme, već i ukus, tj. odsustvo ukusa.
Razlozi te „estetike nesklada“ koja se širi veoma su različiti. Krađa, recimo. Tako, tražeći dezodorans u posluzi konačno ga ugledam u ormanu iza kase. Poduže sam pričekao dok preko šefa nije pronađen ključ da ga oslobodi. „Krade se, komšija!“ Drugi put u drugoj radnji, vidim ga na izdvojenom, ali nezaključanom ormanu, priđem i kako pružih ruku po dez, šef poviče: „Komšija, ne smete tu da ulazite!“ Krade se.
I – nađeno je rešenje – na te teglice počeše da lepe one nabudžene bar-kodove što pište na vratima ako se ne ponište na kasi. Ali su kradljivci našli način da i to reše. Odlepe tu zujalicu-drnkalicu! Sad dolazi naš čuveni smisao za budženje i improvizaciju, za snalaženje prvim što ti je pri ruci ili što ti padne na pamet. Sad se onaj već nabudženi, reljefni bar-kod-zvrčkalica lepi sa nekoliko slojeva one široke SELOTEJPČINE za pakovanje. Etiketa na robi dizajnirana po najboljim svetskim standardima, i sve to umotano u klupko lepljive trake.
Dobro, ovde su lopovi razlog i uzrok, ne može da pomogne ni Brnabićkina digitalizacija. Ali, štap i kanap (umalo ne napisah – šargarepa) kao rešenje problema dublje su u mentalitetu nego što to traži borba protiv (sitnih) krađa. Hemijske olovke po poštama, vezane kudeljnim pak-kanapom su takođe borba protiv (i nenamernih i iz rasejanosti) krađa. Ali one su paradigma svekolikog dovršavanja mnogih poslova – budženjem. Eto i zgrade Vlade renoviraju se – plastičnim prozorima!
Ili, eno, ima stambenih blokova oko kojih savesni stanari naprave prave male parkiće, ali ih istovremeno ograde neukusnim metalnim cevkama ili koljem koje potpuno odudara od estetike bašte. U Beogradu su za skupe pare nedavno tipizirani kiosci. Ne izgledaju tako loše, mada može da im se zameri izbor boje. Crne. Međutim, pogledajmo ih sad okružene najšarolikijim i nimalo tipiziranim raspadnutim frižiderima, kartonskim kutijama za smeće… Lom živi… Parking se još uvek najčešće rezerviše – polomljenim stolicama ili gajbicama ili čime god što se nađe u najbližem (prepunom) kontejneru… Šajkača na lister odelu, uz sandale na bosu nogu – to je naš šlag na tortu. I višnja na šlagu!
Да, па шта? Где је ту проблем?
problem je što „Dule“ nikada nije prešao granicu na duže od par dana, psa ni ne zna kako sve može izgledati.
A „zašto bi prelazio granicu“ kada je 99% stanovništva i dalje ubeđeno da smo bili „najcenjenija zemlja na svetu, i da se na naš socijalizma ceo svet ugledao“, „da smo mala švajcarska, i da smo našli naftu u Stigu pa ćemo da živimo kao šeici“ i „da imamo najveći rast u celom svetu“ što opet moramo da zahvalimo „najnovijem“ „sinu našeg naroda“ (ma koji god to „narod“ bio kao i kod prethodnika)