Opsada tvrđave mržnje 1Foto: Radenko Topalović

Znate ono kad se metafora sama prostre pred vas? Zbrisao sam u Kotor na samo nekoliko dana da malko razbistrim misli pre niškog pumpanja, upalio TV (mislim, uključio; posle mi je došlo da ga vaistinu i zapalim), kad tamo – „Lepa sela lepo gore“.

Kao što prst sam ide na krastu, nisam mogao da ne odgledam ovaj Dragojevićev masterpis ma koliko bio svestan u kakvu emociju to neminovno vodi, čak i kad znaš svaki obrt. Na jedan, međutim, ipak nisam bio spreman: u samom finišu, kad se Bjelin lik onako vuče po patosu bolnice nameren da uradi znate već šta – ta televizija, da je ne imenujem, prekinula je film i pustila narodnu pesmu. Kunem se, ruka mi je ostala u vazduhu jedno minut, zamrznuta u „šta koj k“ pokretu. Kad sam se otkočio, prva misao bila je: Mile. Zove s poznatog, predobro poznatog broja, čak i kad ne koristi telefon. Ovo kao da on sedi u režiji – kad god se tenzije dignu i zapreti opasnost da komšija komšiju dohvati za gušu, on zapeva narodnjak. On zaurla kako nam niko ne može ništa, usred zemlje koja je gorko iskusila da svako svakome može prilično svašta crno i najcrnje.

Ironično, taj ljubić ima i strofe: zakuni se da nas niko rastaviti neće, ljubav nema nema nema granice… i baš se takav pesmuljak zakrivio u poklič rastavljanja i granica. Posredi je alhemija koja dela već decenijama, serijska proizvodnja zakrivljenja što vode tome da se drekavac iz pećine, onaj o kojem Srđanov film govori, uvek drži budnim, spremnim da nas nanovo proguta. Ukoliko smo mu, onomad progutani, ikad i izašli iz utrobe.

Poput Pinokija, mi u stvari živimo u stomaku nemani, nadajući se da ćemo jednom izaći i za podvig biti nagrađeni time da postanemo ljudi, a ne drvene lutke koje po potrebi lepo gore. Čitaocima ove rubrike jednom ranije sam ispričao o neobičnom terminu s prostora ex-Yu, reči za koju sam dočuo od prijatelja što je ozbiljno parče života posvetio izgradnji mira: ne-rat. Tako su mu neki ljudi opisali stanje na terenu, uveliko posle strahote iz devedesetih. To je, vele, ono kada više nema rata, ali mir nikad nije zacario. Ono kad se ratne sekire zakopaju, ali plitko. Priručno. Ne-rat je, dakle, kudikamo optimističniji sinonim za ne-mir. I za nemir. I svi ti ratni huškači iz devedesetih, gle čuda odvratno bogati, nasisani tuđe nesreće, žive od održavanja tog osećaja nemira u ljudima. Oni su kao kostur koji nam igra po krovu, klepeće i dobuje po olucima svoju preteću partituru da klanica samo što nije, ali da nam ne može niko ništa.

Treba biti neljudski kvaran da se konstatuje, pa još popevajući, kako ikome ko živi u ovom okršku geografije devedesete nisu mogle ništa. Hiljade i hiljade ljudi, na sve tri strane, nisu bili „jači od sudbine“ koju su im zakuvali baš takvi lideri i njihova medijska služinčad, preko koje i dan-danas potpaljuju ljude kao da su od drveta. A to otud što smo svi skupa, nažalost, dozvolili da njima takvima niko ništa ne može: oni jesu ispali jači od svoje logične političke sudbine. Tu su, i puni para truju punom parom.

O tome koliko su orni da se ostrve na svaki tračak zajedništva, o tome koliko ih obolelo provocira mir – svedoči i sledeći primerčić. Svirali smo pre desetak dana u Zagrebu; uključio sam kameru na bini, kazao da je tu mnogo zlih Hrvata koji su, je li, organizovali obojenu revoluciju putem svojih službi i kuharica, te da imaju poruku za studente i sve nas koji smo sa studentima na ulicama; okrenuo sam telefon prema publici, koja je uglas skandirala „pumpaaaj!“ – ljudi različitih generacija, osmehnuti, zadivljeni onim što se u mojoj zemlji dešava, puni nade i srećni što se energija preliva i preko granica. Snimak je postao viralan, i zar ne, teško je zamisliti da se ovakva scena može zakriviti u bilo šta što nije. Teško je pojmiti kakav gad treba biti da uopšte poželiš da je kriviš. Ali eto ti Informera i Pinka, u svom sočno stočnom maniru kažu: ulizujem se Hrvatima (čime?) jer sam „ozbiljan kmet“ (ah, DJV, kakav si ti poeta), i to baš u danu kada je neki nitkov u selu iz kojeg su Srbi svojevremeno proterani ispisao ustaško U i kukasti krst (što je, dakako, direktno povezano s koncertom taman koliko oni s novinarstvom); na Pinku dodaju da je to „bruka i sramota“. Mhm, a šta tačno? Što neki Srbi i neki Hrvati šalju poruku mira, nasuprot budali što ispisuje mržnju? Koji to Srbi i koji Hrvati vama nisu bruka i sramota, za šta ste vi ako niste za mir? Između vas i tog žvrljača nikakve razlike nema, na istoj ste misiji.

I zato se plašite ove dece. Svega što su pokrenuli u srcima celog regiona. Jedino je vama strašno biti opkoljen ljudskošću. A vala sve ste opkoljeniji.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari