„Zovite me i gej-sultanijom samo me pustite da nastavim da menjam Srbiju“, efektno se Ana Brnabić obratila poslanicima u Skupštini Srbije tokom ekspozea.

Ova britka metafora svakako će ostati zapamćena koliko i ona Đinđićeva o potrebi gutanja, najpre, najveće žabe. Brnabićeva je – ako „žabu“ zamislimo kao more predrasuda koje je razbila, od svog porekla preko ljudskih sloboda do izbora Vulina za ministra vojnog, iskreno i bez arogancije, uvažavajući jednako sve poslanike – tu najveću žabu već progutala.

Istog dana držao je Aleksandar Vučić vidovdanski govor, nastojeći da nastavi promociju sve otvorenije politike o nužnosti „sedenja na dve stolice“. Ako se geopolitički Srbija neće opredeljivati ni za Rusiju ni za Zapad, već pokušati da ostane neutralna – tesno sarađujući sa obema stranama – ideološki, Srbija, prema Vučiću, iz mitološkog i sfere epske fantastike mora da se premesti u sferu racionalnog promišljanja sveta, ali da se ni za jotu ne odrekne tradicije i herojske prošlosti. Dobro zvuči, ali, u perspektivi bez ikakve suštinske vizije kako to sprovesti, kako pomiriti sve suprotstavljene interese od kojih, moguće je, zaista, zavisi opstanak Srbije. Pogledajmo samo kako je u praksi protekle nedelje izgledalo to sedenje na dve stolice.

Nakon što je Rogozin sutradan, po inauguraciji, nedvosmisleno izjavio da „bez priznanja Kosova, Srbija nikad neće biti primljena u EU“, zapravo, odgovora naših zvaničnika i nije bilo. Da li je izostanak zvanične reakcije sadržavao poruku: „Da, znamo to“. Ili, „ne, naša politika očuvanja prijateljstva sa Zapadom i Rusijom, omogućiće ulazak u EU, bez priznavanja Kosova“. Bilo je vrlo jednostavno obratiti se javnosti sa jednom od ove dve rečenice, zar ne?

Umesto toga, odgovor je stigao, krajnje zakamufliran, štetnim medijskim spinovanjem. „Amerika pritiska Vučića da Vulin ne bude ministar odbrane, zbog Vulinove naklonjenosti Rusiji.“ I taman kada se nacija zabrinula, Kajl Skot izjavi da je iznenađen takvim naslovima, da ne vidi problem u tome da Vulin bude ministar odbrane, utoliko pre, „jer je sa Vulinom i do sada postojala uspešna saradnja, dok je bio na čelu ministarstva za rad, te zašto bi se tu nešto menjalo?“

I zbilja, o Aleksandru Vulinu, kao predlogu Ane Brnabić za ministra odbrane, izjasniće se Skupština Srbije. Vučić je, takođe, demantovao da je bilo pritisaka sa američke strane.

Kome se, ako ne kao mali naivni igrokaz za domaću publiku, dokazuje naša neutralna politika, nazovimo je „i prozapadna i proruska“, time što se najpre servira javnosti jedan nepostojeći konflikt oko ličnosti ministra odbrane, štetan i po samog (budućeg) ministra, a potom pokaže da niko spolja neće uticati na kadriranje u ministarstvima? Možda je to, zaista, sve što naša Srbija sada može, ali, takva politika predstavlja samo trošne kulise od danas do sutra, i ne može se smatrati ozbiljnom, jer je zasnovana na trikovima.

To znači da Vučić, čak i sa najboljim namerama, samo odlaže neminovnost toga da će Srbija na kraju morati da se odluči za nešto. Koliko je fer ubeđivati naciju da se možemo unedogled ne opredeljivati, nejasno je. Nejasno je i zašto bi opredeljivanje za jedno ili drugo nužno značilo haos i sukob u Srbiji, a ne, upravo jedini pravi put u stabilnost i mir sa svima.

Za mišljenje o neutralnosti Srbije pitan je protekle nedelje, čak i gensek NATO, Stoltenberg, koji je rekao da je odnos Srbije i Rusije „isključivo stvar Srbije“. Dakle, raspirivanje rusofobnog požara u Srbiji da bi ga potom raspirivači sami gasili, i nije neka politika, ili je više politika prošlosti. Vreme zahteva kreativniju i mnogo otvoreniju politiku prema svima.

I na kraju, jedino je jasno zašto Dragan Marković Palma ostaje do danas (četvrtak) pri odluci da ne glasa za Brnabićevu, kojoj je, kako reče američki ambasador Skot, „Srbija u srcu“, dočim, to zašto parlamentarna opozicija neće glasati nije jednostavno dokučiti. Možda će vreme pokazati.

Palma misli da može da ne glasa za Brnabićevu, a da ipak podržava Vladu, i nekako se „provuče“. Pa, to je sasvim u skladu sa zvaničnom politikom „sedenja na dve stolice“, i licemerno bi bilo ne dopustiti Palminoj mikro-politici „i očuvanje svog domaćinskog obraza i odanosti Vučiću“, ono što i Vučić na makro planu želi da sprovodi. Brnabićevu i Palmu spaja lojalnost Vučiću. Možda obrt u poslednjem trenutku ipak nije isključen?

Uostalom, nije li patrijarhovo fotografisanje sa mandatarkom nenametljiva poruka upućena upravo licemerima i farisejima?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari