Foto: Miroslav DragojevićPo običaju, elementi našeg života se spajaju, susreću, ukrštaju.
Čitala sam portugalskog pisca koji je govorio u mnogo glasova.
Jedan događaj, jednog čoveka koji spaja niz sudbina predstavio je kroz prizmu više likova.
Slika o događaju i čoveku sklopila se tek kad sam pročitala sve perspektive.
Pisao je o opasnom vremenu, društvenim i političkim promenama u drugoj polovini prošlog veka.
Baš u tom periodu – tokom čitanja o krizi u Portugalu i raspadu portugalskih porodica – pronašla me je izložba Marka Lađušića na Terazijama.
Velika rečita platna sa mnogo slojeva boje i mnogo značenja.
S obzirom da je Antunešov roman bio tmuran, težak kao olovo i da me je sudbina propalih junaka potresala, bilo mi je potrebno da provirim u svet koji se drži, koji emituje struje vitalnosti i optimizma.
Asocirale su me čvrste rešetkaste strukture nametnute slobodnim površinama koje su im osnova na zvuke grada, na kakofoniju koja ne kraju ima stabilnu formu.
Slojevi i slojevi zvukova koji grade atmosferu.
Šuštanje lišća, dovikivanje, auspuh koji se vuče po asfaltu, muzika iz kola, tresak vrata, sve zajedno.
U bojama oljuštenih fasada, crvenog svetla na semaforu, sumaglice, beline snega, možda baklji koje sačekuju pešake.
Na prvi pogled sve deluje kontrolisano na izložbi Layering, utešila su me velika platna u galeriji Arte, rekla su mi da siguran prostor opstaje uprkos životnom haosu, ritam me je umirio.
Onda sam se zapitala šta bi još značili slojevi boja i teksture koje daju utisak preciznosti i čvrste organizovanosti.
To smo mi.
Obučeni i umiveni, spremni za spoljni svet.
Odenuti u kontrolu iza koje se otimaju naši delovi – neki razdragani, neki tužni, utučeni, zabrinuti, neki mirni i spokojni, neki uznemireni, neki izmučeni, neki željni tiranije, drugi željni ljubavi.
Sve to smo mi.
Slušala sam autora.
Slike su bile refleksije na elemente koji su činili njegovo detinjstvo i odrastanje.
Stripovi, SF literatura, filmovi… pretnja atomskim oružjem.
Bila su to opasna vremena, kaže Marko.
Tako su imoja čitanja njegovih radova dobila senku.
Osamdesete su bile opasne godine, ali i ovo su opasna vremena.
Lejeri koji su ukroćeni završnim slojevima, onim što čuvaju utisak strukture, mogu začas da eksplodiraju i ugroze poredak.
Kao sito kroz čije šupljine curi voda ili se rasipa brašno, na površinu mogu da izrone zaključani nivoi, neki koje čuvamo daleko od očiju sveta ili kojih nismo svesni.
Na kraju, za opasna vremena dobro je imati masku.
Ali, samo dok maska ne ugrozi našu autentičnost.
Ako se to dogodi, vremena prestaju da budu važna, postajemo opasni za sebe same.
Markove slike, iznenađena sam time jer mi je prvi utisak bio drugačiji, upozoravaju.
Jednako kao i roman zbog kog mi je bila potrebna uteha.
Utehe nema.
Melodija grada nije uspavanka, grad tutnji.
Utehe nema, ali ni tišine nema.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

