Foto: Radenko TopalovićDijana Hrka, majka mladića poginulog pri padu nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra prošle godine, posle 16 dana je prekinula štrajk glađu. Odlučila je da ipak ostane pored Skupštine Srbije i pozvala studente i građane na razgovor o daljim koracima. „Ova borba mora da se nastavi, zamolila bih policiju da ne diže štitove na svoje građane, da ne štiti kriminalce“, rekla je Hrka, koja je, uz studente postala simbol protesta koji Srbiju potresaju punu godinu.
Milomir Jaćimović, autoprevoznik koji je studente prevozio na proteste širom Srbije, ali i u Brisel, zbog čega su ga vlasti kaznile novčano i oduzimanjem svih autobusa, nastavio je štrajk glađu. Maloletni sin Milan mu se u ponedeljak ponovo pridružio. Tog dana Jaćimovićima je policija prvo vratila jedan od oduzetih autobusa, a onda ga, zbog „nepropisnog parkiranja“ ponovo oduzela. Akciju je pratio sukob policije i okupljenih građana, koji podržavaju Jaćimoviće, u kome su „deblji kraj“ ponovo izvukli demonstranti.
Šta nam ova dva slučaja govore? Koliko god da nas zaokupljaju novi problemi, od kojih su NIS, gas i američke sankcije, najveći, stari, niti nestaju niti bivaju rešeni. Zašto? Jednostavno, vlast ne želi da ih reši, jer bi ih rasplet i te kako uzdrmao.
Ako u padu nadstrešnice pogine 16 ljudi, nakon skupe i očigledno loše izvedene rekonstrukcije, normalno bi bilo da u zatvoru budu krivci. U Srbiji to nije slučaj. Kod nas su zatvore punili pobunjeni građani i studenti. Država koja izdašno subvencioniše strane često bogate kompanije, domaćem preduzetniku Milomiru Jaćimoviću, iz političkih razloga, ne želi da omogući da radi. Neki drugi su počinili ozbiljne saobraćajne prekršaje i nesreće, ali uglavnom nisu odgovarali. Odgovara Jaćimović, jer počinio je veliki „prekršaj“ – prevozio je studente.
Vlast je u ova dva slučaja pokazala zavidan nivo bezosećajnosti, koja ne bi trebalo da čudi, jer je predvodi Aleksandar Vučić koji se pokazao ratnih devedesetih. I koji nam je u nedelju na javnoj sednici Vlade ponovo održao još jednu predstavu.
Dramatizovao, uzdisao, opominjao, smirivao… „Pred nama su možda najteže odluke u novijoj istoriji Srbije“, tvrdi ministarka Đedović Handanović. Ali, ne brinite, predsednik će sve rešiti. Svojom „mudrom politikom“ Srbiju je doveo u ćorskokak, pa je red da je i izvuče. Ponovo će se predstavi kao „državnik“ koji probleme rešava, iako ih prethodno sam napravi. Koliko građana još naseda na to? Plašim se više nego što bismo voleli.
Da li će rešavanje problema NIS-a i američkih sankcija Srbiju naterati da okrene leđa Putinu i Rusiju? Moguće. Beogradu ne preostaje ništa drugo, jer Tramp izgleda nije čuo da Vučić njegovom zetu poklanja Generalštab. Ili možda to nije dovoljno. Zemlja će, čini se, morati da se „prepameti“, kako bi rekla Ana Brnabić svojom novom izmišljenom reči. NJeno značenje nije jasno, ali se može shvatiti kao praviti se puno pametan (što Vučić stalno čini), ali možda i kao promena stava? Možda Rusi nađu novog kupca za NIS, možda ga Srbija nacionalizuje, iako to Vučić kao ne želi. Privatna imovina je svetinja, kaže zvanični Beograd. Seća li se iko „slučaja Barbalić“?
U slučaju NIS nije međutim reč o privatnoj već državnoj imovini. Impresionira koliko Vučić vodi računa o imovini ruske države u Srbiji, ali ne i o imovini države Srbije. NJu poklanja šakom i kapom. Nije to cela priča. „Nemojte da zaboravite da su Hrvati sat vremena pre nego što su uopšte uvedene sankcije prekinuli bilo kakav dotok nafte. Ni sekunda nisu hteli da rizikuju svom pouzdanom partneru, a od nas su živeli“, naveo je Vučić. Znala sam da su Hrvati „krivi“ i za ovo.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

