Ilarionov amandman 1

Dakle ovako, u subotu uveče politička situacija u Srbiji se naglo usložnjila, ali se isto tako naglo i vratila u redovno stanje, unutar skromnih mogućnosti ovdašnjeg redovnog stanja, naravno.

Ipak nije da nije bilo nekih pomaka. U sukobu vlasti i opozicije – koji se tradicionalno vodi preko grbače omađijane sirotinje raje obeju boja – i jedna i druga strana su ispoljile neuobičajenu uzdržanost.

Ruku na srce, gungula u hodnicima i redakcijama RTS – osim što je bila „na većoj skali“ – nije bila dramatičnija od sličnih koji se svakodnevno odvijaju po autobusima i stajalištima JP GSB, možda je čak bila i manja; sukobi ridžovana i švercera često završe mnogo krvavijim ishodima, a ni gungule ispred (oko) Prezidencijalnog konaka i policajnih magistrata maltene nisu vredne kolektivnog pamćenja.

U jednom sam trenutku čak došao u napast da pomislim da On Vrhovni – iako principijelno ne čita Danas – u potaji ipak čita Famozno, jer sintagmu „poznanije prava“, koju je u jednom momentu upotrebio s namerom da tom poznaniju privede izgrednike, u Srbiji nije mogao čuti od 1860. naovamo, mogao ju je samo pročitati u Famoznom, koje se – ako je tako – oseća polaskanim.

Okanimo se zajebancije, razmotrimo stvar malo hladnijih glava. Vučić, dr Stefanović, krle22, Bujke & Co bili su dibidus u pravu: nasilan upad u RTS – bilo koji SOUR, uostalom – nedopustiv je i kažnjiv, ali, kako juče rekosmo, u pravu je bio i Trijumvirat Fantastikus jer osim nasilnim putem, nikako drugačije nije mogao ući u RTS-ov Prime Time, na šta po zakonu ima pravo.

Možda TF ima to pravo po onom ukoričenom zakonu koji skuplja prašinu po državnim policama, ali ga po još uvek važećem, Pantelijinom zakonu nema, a Pantelijin zakon glasi: ono što ne želim da vidim, to neću da vidim , činjenice koje mi ne odgovaraju (taman one imale 15, a ja 55 odsto „podrške“) neću da uvažim i tačka.

Sad natrag u XIX vek, na sukob Ilariona Ruvarca i Pantelije Srećkovića, a vi posle izvucite pouku. Budući da je u ondašnjem SNiS-u imao podršku od otprilike 90 odsto, Pantelija je Ilariona držao u i medijskoj blokadi, oglašavao ga izdajnikom, rugao se njegovoj akribiji i poštovanju činjeničnosti, ništa Panteliji nije stajalo na putu da živi dugo i srećno i da na kraju dobije golubiju radost na Kalemegdanu – bronzani spomenik…

Ali mu je glave (figurativno) došla upravo Ilarionova sklonost ka arhivama i činjeničnosti. Načuo je bio Ilarion nešto, nije bio lenj, rovio je strpljivo po arhivama, pronašao dokument koji je crno na belo dokazivao da je velikosrbin Pantelija u stvari Bugarin i – po svom naopakom običaju – taj dokument i objavio. Pantelija je, predvidivo, pao u stravičan amok. Podpantelije su ga tešile, govorile mu – mani, Panto, Srbin si ti, laže Ilarion, ali je Pantelija znao da podpantelije lažu i da – bez obzira koliko je učinio za srpsku stvar – nikada neće dobiti spomenik na Kalemegdanu. Kao što ga nije ni dobio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari