Igor Štiks: Našim društvima vladaju gangsterske oligarhije, ali one mogu nestati preko noći

Naš susret sa jednim od najuglednijih regionalnih i evropskih intelektualaca i aktivista u “Centru za kulturnu dekontaminaciju” sasvim spontano započeo je zajedničkim sećanjem na Borku Pavićević, dramaturškinju, šezdesetoosmašicu, koja je 1990-ih godina osnovala ovaj centar kao mesto kulturnog otpora ratnom i nacionalističkom ludilu.

Te druge večeri 13. festivala “Krokodil”, Štiks je isto tako sticajem okolnosti, zbog kiše (događaj je bio zakazan u amfiteatru ispred “Muzeja Jugoslavije”), upravo u tom prostoru čitao odlomak iz svog novog romana “W”, koji je mnogobrojnu publiku “odveo” u maj 1968, na trg “Etoal” u Parizu i građanske nemire koji su dokazali pravo pojedinca na pobunu…

Kako protiče život vašeg novog romana „W“ – prethodni, „Dvorac u Romagni“, „Elijahova stolica“, „Rezalište“, bili su bestseleri u regionu, prevođeni su na desetak jezika i bili nominovani i za važne evropske književne nagrade?

– On je imao tu nesreću da je u Hrvatskoj izašao pred koronu, a u Srbiji na sam dan proglašenja vanrednog stanja, tako da, zapravo, knjiga s te strane nije imala uobičajen književni život. Sretna okolnost je da su čitatelji ipak došli do romana, da se on čita, i da, zapravo, na direktan način odgovara pitanjima koja smo si postavljali kroz pandemiju. U kakvom društvu živimo? Kako želimo da to društvo izgleda? I, konačno, šta bi trebalo učiniti povodom toga?

Dakle, sasvim je jasno da živimo duboku krizu sistema, a ovo je roman koji govori o ljudima koje su ideje podstakle na akciju i koji su kroz akciju mijenjali svoje ideje, ponekad, odlazeći u suprotstavljene ekstreme. U tom smislu, kontekst je možda idealan za čitanje ovog romana, ali je, naravno, kao takav apsolutno težak za sve, pogotovo za uobičajenu književnu komunikaciju. Mi smo ostali izolirani od publike, a s druge strane, knjige su nam postale neka vrsta utočišta.

Činjenica da se knjige u pandemiji prodaju daleko više nego prije, istodobno nam govori o tome da odgovore ne pronalazimo u medijima niti u instant odgovorima i postovima na društvenim mrežama.

Za suštinska pitanja koja je pokrenula pandemija potrebno je vrijeme, strpljenje i, također, dublje i dulje razmišljanje o tome zašto pandemija izgleda ovako kako izgleda i zašto ima baš ovakvo trajanje. To nije samo problem virusa i njegovog širenja, nego je očito da je virus udario u sistem koji je već bio u dubokoj krizi i svog funkcioniranja i svojih vrijednosti. S druge strane, naš je očaj u tome što ne vidimo rješenja u koja bismo mogli vjerovati, i za koja bismo se željeli boriti. Kao junaci romana “W”.

Šta nam sve asocira taj naslov romana „W“, stiče se utisak da niste hteli do kraja da otkrijete njegovu simboliku i da tu postoji neka „mističnost“?

– Da ne pokvarim čitanje, mogu samo reći da to enigmatično slovo povezuje moje junake i njihova djela. Stalno se, zapravo, pojavljuje i kao simbol onoga što spaja i u isti mah razdvaja bivajući to dvostruko slovo, nastalo dupliranjem slova v. Naslov se opravdava dalje i samom strukturom romana, odnosno dinamikom. Nezgodno je kad napišete roman koji na neki način, ipak, ima suspens, iako se, da ponovim ovdje još jednom, ne radi o trileru niti žanrovskoj književnosti pa ne želite oduzeti zadovoljstvo čitatelju da otkriva kroz tekst njegove obrate i značenja.

Zato, kad govorim o ovom romanu, obično govorim o sukobu ideja koji je njegova prava tema. A sukob ideja nikad nije samo u sferi filozofije nego se prelijeva na ulicu, i ima svoje žrtve, pobjednike i poražene. “W” je o tome kako su jedni pobijedili, a drugi, oni lijevi, izgubili od 1968. do danas.

Prošlo je nešto više od decenije od knjige „Pravo na pobunu“ koju ste napisali zajedno sa filozofom Srećkom Horvatom, koja je takođe bila bestseler. Koliko mi u regionu koristimo pravo na pobunu, zašto nam izgleda da nema dovoljno nade, zanosa i snage za bunt, i da su naša društva danas više apatična nego u vreme kada je knjiga nastala?

– Mi smo samo okusili to pravo na pobunu, za vrijeme posljednjeg desetljeća, od 2009. naovamo. Otkrivali smo ga na bosanskim plenumima, na studentskim blokadama, na protestnim akcijama, u borbama za grad, za rijeke, planine i ostala zajednička dobra… Istinska pobuna nije da samo zamijenite jednu partiju drugom na vlasti, nego da dovedete u pitanje sistem u kojem živite. To je ono o čemu smo Srećko Horvat i ja pisali.

U tom smislu, nije bilo uzaludno pobuniti se ili, preciznije, buniti se. Donijelo je čak i neke konkretne rezultate, pogotovo u Sloveniji i u Hrvatskoj gdje su neki aktivisti već ušli u vlast, barem gradsku.

I u ostalim zemljama na Balkanu, u Bosni, Srbiji, Makedoniji, čak i u Albaniji, postoje glasovi koji nam daju jednu drugačiju viziju društva koja je bila izgubljena zadnjih trideset godina sukoba koji su uglavnom išli na liniji razdvajanja između liberalne i nacionalističko-konzervativne opcije. Sada konačno imamo i trećeg aktera o čemu sam pisao s Krunoslavom Stojakovićem u recentnoj publikaciji pod naslovom “The New Balkan Left: Struggles, Successs, Failures”. Imamo, dakle, jednu novu, a zapravo staru ideju koja nam se vratila, i za koju vjerujem da će u najkonstruktivnijem smislu tek “zavesti” mnoge.

Koliko književnost i kulturni događaji poput Krokodila imaju moć u široj javnosti, u ovim našim društvima zarobljenih jezika, u kojima ljudi gotovo da više nisu ni svesni šta znači imati pravo na slobodu mišljenja, govora, imati pravo na rad i egzistenciju bez obzira za koju stranku glasaš na izborima, imati pravo na čist vazduh, zemlju, vodu..?

– Naravno da se čovjek osjeća očajno, jer svi ti napori nemaju brze niti toliko vidljive rezultate u političkoj, društvenoj i ekonomskoj ravni. Međutim, ovo je sizifovski posao kojim se bavimo, što znači da se taj kamen iznova mora nositi na vrh brda. Jednog dana ćemo ga prevaliti preko vrha i tada će se on uz buku i bijes stropoštati negdje, rušeći puno toga pred sobom, čak i dobrog, i otvarajući tako put za drugačiji život. I onda ćemo ga ponovo dići i gurati uz neko drugo brdo. Književnost je u tom kontekstu i utjeha i motivacija.

Ljudi i dalje nalaze knjige, one neće nestati, bez obzira da li ćemo ih čitati na tabletima i na mobilnim telefonima, ili između starih, dobrih korica. Književnost donosi susrete kojima se nismo nadali i koji nas mijenjaju, ali to se nikada ne događa samo u nama već isključivo s drugima.

Koristeći izraz Ernesta Renana, francuskog teoretičara koji je za naciju rekao da je ona svakodnevni plebiscit, mogu reći da je naš život svakodnevni plebiscit. Mi svakodnevno odlučujemo u kakvoj ćemo zajednici živjeti, bez obzira da li je, kao u modernom vremenu, nazivamo nacijom.

Ona nije sudbina, nijedna politička i društvena zajednica, uključujući i nacionalnu. Ona nastaje i nestaje, jer je mijenjaju neke druge zajednice koje ćemo stvarati bez obzira kako ćemo ih zvati, koristeći stare nazive ili neke nove. Na individualnoj razini, također, imamo svakodnevni plebiscit i donosimo odluke, od one kamijevske da li ćemo živjeti, do one kako ćemo živjeti, s kim, što ćemo postajati idući niz vodu determinanti naših egzistencija (od roditelja, jezika, političkih sistema, geografije) ili kontra njima, upravo prihvaćajući rizike o kojima smo govorili – poraza, boli, sreće… ili, konačno, rizik lijepog koji se često pronalazi baš u književnosti.

Ove godine održani su razni festivali i kod nas i u Evropi, posle više od godinu dana naši online životi načas su zastali, a sada nam prete nova zatvaranja. Kako će svet izaći iz pandemije koja je stigla u inače već globalno bolesno savremeno društvo?

– Globalno društvo je imalo dva velika problema i prije pandemije – jedan je sama logika neoliberalnog kapitalizma koja nas je dovela do zida, do devastacije kako društva tako i same planete, a s druge strane, ono je bolovalo od raširenog narcisoidnog poremećaja koji strukturira način života najvećeg broja ljudi. Taj poremećaj je dodatno pogoršala spektakularizacija privatnog života kroz društvene mreže.

Imali smo, dakle, problem da se, kad je virus došao, suočimo sa već načetim društvima koja su fragmentirana samom logikom kapitalizma u kojem živimo, a s druge su strane atomizirana u pojedince duboko nesretne samima sobom, frustrirane tim stresom uspjeha o kojem konstantno brinu, slikom koju drugi o njima imaju, u bjesomučnim pokušajima da pronađu određeni način života koji bi pomirio inherentne i neizbježne kontradikcije naših društava.

Kakav je sada rezultat tih poremećaja savremenog sveta?

– Rezultat je očit – države nisu bile pripremljene za vanrednu situaciju, nisu uspjele da se izbore na efektivan način sa pandemijom u ime javnog zdravlja i javnog dobra jer ih se već četrdeset godina sistematski uništava po neoliberalnim receptima. Dodatno, ta toksična narcisoidnost je podrila napore da se suzbije virus i pomogla mu da se raširi i napreduje. To vidimo na jednostavnom problemu s kojim se suočavamo, a to je da danas svako sebi uzima za pravo da odlučuje samo o sebi ne misleći o drugima.

Naravno, govorim o neuspjeloj vakcinaciji koja nas dovodi do novog vala pandemije, novog vala mrtvih, novih zatvaranja, i jednog dešperatnog osjećaja da rješenja nema i da ga još dugo neće biti. U tom smislu, kao i sa svakom pandemijom, i ova je morala imati svoj socijalni kontekst kako bi uspjela – novi korona virus je našao idealno okruženje.

Šta je virus doneo i razotkrio u našim malim, siromašnim i podeljenim balkanskim „utvrđenjima“, i kako ćemo mi izaći iz toga?

– Mnoga društva dijele globalnu dijagnozu, ali se stvari, naravno, odigravaju različito na različitim terenima, s drugačijim manifestacijama na lokalu. Nama se događa da je u naša društva koja su demografski i ekonomski devastirana, i kojima vladaju, zapravo, gangsterske oligarhije, ovaj virus došao kao dodatni ekser u kovčeg u koji nas polako zakivaju. S tim da, naravno, kao i svaki virus, on predstavlja i rizika za vlastodršce. S jedne strane ih je učvrstio, jer je teško imati smislenu kolektivnu akciju u vreme pandemije, a s druge ih je i zaplašio, jer je pokazao da se stvari mogu promijeniti preko noći. I mogu. I hoće.

Francusko odlikovanje

Igor Štiks je doktorirao 2009. na “Institutu političkih studija” (“Sciences Po”) u Parizu i “Nortvestern univerzitetu” (SAD). Predavao je na univerzitetima u Edinburgu, Gracu, Ljubljani i Sarajevu u oblastima političkih nauka, kulturnih i umetničkih studija, ljudskih prava i demokratije kao i studija Jugoistočne Evrope.

Objavio je monografiju “Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship”, ovde poznatu pod naslovom “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država”, a sa Srećkom Horvatom knjigu “Pravo na pobunu” i uredio zbornik “Dobro došli u pustinju postsocijalizma”.

Sa Džo Šou uredio je zbornike “Citizenship after Yugoslavia i Citizenship Rights”. Njegovi romani “Dvorac u Romagni” i “Elijahova stolica” prevedena su na 15 jezika, kao i roman “Rezalište”, a pozorišna verzija “Elijahove stolice”, u režiji Borisa Liješevića, osvojila 2011. Gran pri Bitefa. Drama “Brašno u venama” dobila je nekoliko regionalnih nagrada za najbolji tekst, i bila hit predstava takođe u Liješevićevoj režiji, kao i komad “Zrenjanin”. Među brojnim nagradama koje ime, Štiks je za svoj književni, intelektualni i javni rad dobio i francusko odlikovanje “Chevalier des Arts et des Lettres”.