INTERVJU Lika Kolorado: Ideje dolaze od svuda, samo se treba skinuti sa mobitela i promatrati svijet jer nema života u ekranu

Bend Lika Kolorado, koji čine frontmen Filip Riđički, gitarista Vanja Senčar, basista Branimir Kuruc i bubnjar Pavle Gulić, poznat je po energičnim nastupima i spoju sirove rok snage sa introspektivnim tekstovima. Njihov zvuk se oslanja na britpop i indie rok estetiku devedesetih, uz moderan pristup, zarazne melodije i atmosferične aranžmane.

Samo ime benda crpi svoju inspiracju iz čuvenog Pariza u Teksasu Vima Vendersa, što može puno da znači onima koji nikad nisu poslušali nijednu pesmu ovog benda. Barem što se tiče preporuke.

Beogradski koncert ima i poseban značaj jer će njime regionalni muzički portal Balkanrock započeti obeležavanje 20 godina postojanja, kroz seriju koncerata i specijalnih događaja tokom 2026. godine.

Pre nego stignu u januaru u Beograd, popričali smo sa frontmenom Filipom Riđičkim, koga pamtimo i kao glumca u kultnoj hrvatskoj seriji „Crno Bijeli Svijet“.

Jedan od mojih omiljenih stihova od prošle godine je: „Ne volim ljeto, ali mrzim kad ode“. Pa kako ste vi proveli ovo leto i kakva vam je generalno bila ova godina? Bizarna i teška kao većini, ili ste uspeli da pronađete neki svoj mir i komadić sreće?

Zaista ne volim ljeto. Grozan dio godine. Ljeto je u našim krajevima, ako ne i u svakom kraju ikad, neosporivo i neraskidivo vezan za djetinjstvo, ili barem za mladost. Ono kad smo kao klinci odbrojavali dane, skidali mjeseca sa papirnatih kalendara u kuhinjama čekajući taj magičan, Narnijski nedodirljiv filing slobode koji je značio tri mjeseca Ljeta. Nota bene, suludo mi je da se godišnja doba ne pišu velikim slovom, trebali bi pobogu, kad cijele živote ravnamo po njima. Imena mjeseci isto.

Kak starim doduše, ako to nije i neko univerzalno iskustvo, Ljeto postaje napor, smor rekli bi, vruće brate, komarci, krpelji, ali ponajviše vruće. I je*eš Ljeto tvrdim ribežom. Nekoć smo ljetovali u ostacima Yuge, svi smo imali neki svoj kutak, neku svoju divljinu, vikendicu, nešto. Ništa to, gentrificirao se Jadran i postao nesnosno naporan, čim pređem autom Sveti Rok uhvati me tjeskoba, tko će me odrat živog prvi, apartmani, namirnice, parking, ono, je*ite se, ne dam, doći ću na Jadran u Februaru kad me nitko ne očekuje, ionako nisam od kupanja.

Ali baš zato što je vezano za mladost, za mlade dane, kada Ljeto konačno ode osjećaš kao da si izgubio nešto, neka sloboda je okončana, možda su to samo trzaji neke stare navike, ali kad prođe, kao da si ostario za još jednu godinu – što i jesi, naravno. Valjda zato u Zagorju u Hrvatskoj ne broje koliko imaš godina, nego koliko imaš „let“, koliko ljeta. Sviđa mi se to. Ali ne i vrućina. Zagreb ljeti je horor.

Mnogo beogradske publike vas tek sada otkriva i  tek će otkriti. Kako biste nekome ko vas nikad nije slušao objasnili – ko je, ili šta je Lika Kolorado?

U zadnje sam vrijeme preuzeo taj neki vic da smo „Pipsi za siromašne.“ Prije me to smetalo, gađalo u ego, da kako neki drugi bend, da kako sa Temua?! Ali zapravo, skužih, ha da, odraso sam na Pipsima, naravno da se čuju u mojim tekstovima i melodijama. Sa druge strane, u Hrvatskoj, ma u Balkanu malo tko radi taj žanr muzike uopće, posebno otkako je trep pokazao svoje zlatne, bling šljokaste zube. Taj žanr je neki indie pop. Ali ništa to, žanrovi, radije bih da nas gledaju kroz dojam, a dojam koji mene najviše veseli je „emotivni tekstovi, energična muzika, dobri lajv“, eto to mi je dovoljno. Uglavnom smo četiri tipa koji vole glazbu.

Vaš poslednji album „Sateliti u orbiti“ je kako se tamo u svim najavama kaže – bavi se temama rasta, prihvatanja, transgeneracijske traume… Šta vas je najviše poguralo da zagrebete upravo te teme?

Psihoterapija. Krenuo sam prije tri godine na terapiju a i u teretanu, oboje sam dogovorio šetajući psa po Savskom nasipu jedno Januarsko jutro, puklo me da trebam radit na sebi. Svima bih preporučio da kopa po sebi, nikad ne znaš što možeš naći, ali garantiram da će ti biti lakše, da ćeš se bolje znati, saznati, sprijateljiti se sa mrakom i neka bi svitlo, jel. Nemam neki generalni leit motif dok pišem kroz album, što izađe izađe, dojam na kraju sam sebe zaokruži. Meni je glavni motiv pisati što bolje mogu, izazvati sebe na neki stih koji nikada nisam napisao do sad.

Kada pišeš tekstove koliko toga dolazi iz ličnog iskustva, a koliko iz posmatranja ljudi oko sebe? Ili je sve to ista reka?

Iskreno, dođe mi rečenica, čini mi se kao neka dobra rečenica, da nosi neku težinu, neki sleng, neki filing, i onda pišem pjesmu oko te rečenice. Ponekad ne skužim uopće o čemu se pjesma radi dok ne napišem pola. Fora je tako, nekako sam sebe iznenadiš. Ideje dolaze od svuda. Samo se trebam skinut sa mobitela i promatrati svijet, nema života u ekranu. Apple mi veli da mi je screen time pet sati. To je pet sati manje maštanja, skladanja, pisanja, promatranja. Small stepps, ako se natjeram da budem u liftu tih petnaest sekundi bez da izvadim mobitel već je bolje.

U vašoj muzici oseća se nostalgija za nekim ranijim zvukom, ali i jasna savremenost. Kako održavate taj balans da ne zvučite retro, nego „danas“?

Zvuk benda se ili naganja ili se dogodi. Što se glazve tiče, Vanja ( gitarist ) tu ima glavnu ulogu, jer njegov zvuk i njegovi rifovi daju glavni obol svega, a i ne treba zaboraviti i na Leonarda Klaića koji nas je producirao ovaj zadnji album. Mislim da je nostalgija o kojoj pričaš rezultat manifestacije voljenih nam žandrova i idola, u kombinaciji sa modernim mogućnostima i standardima audio tehnologije današnjice.

Kako vidiš indie scenu regiona 2025? Da li se čini bogato, ili je svako na svojoj strani, sa usputnim slučajnim ekcesima popularnosti?

Najveći neki problem, zapravo, je što nas je toliko malo. Ono, u SAD-u imaš 350 milijuna ljudi, ne znam, tu negdje, i za svaki žanr ima dovoljno ušiju da stvar možda postane monetarno izvediva, ako ništa klubu i sceni da živi. Dobro, oni imaju drugi sklop problema zasičenog terena i monopola Ticketmastera i umirujućih hala i klubova, ali masa je masa, i nedostatak iste tvori obrise naše regionalne scene. Svi gonimo naše day job-ove, svi smo malo prestari za zaje*anciju, pa je tražiti balans između umjetnosti i plačanja režija neki name of the game.

Prava pobjeda nije u bendovima, doduše, nego u publici – što više neka kvalitetna glazba tvori i oblikuje ukuse nekih mladih generacija, to je veća nada za neko bolje sutra. Tako da svi ti „mladi“ bendovi, Kimiko, Kiklop, Klinika, svaka njihova pobjeda je pobjeda sviju nas. Sve ovo je neki stranputični put da kažem da je scena kakva je, a ona je živa i ne da se, i to je samo po sebi pobjeda itokakva.

Kao glumac, muzičar, radio voditelj, imaš nekoliko javnih identiteta. Koliko se oni prepliću i ko pobeđuje kad imaju sukob interesa?

Sukob interesa teško, jer na radiju ne puštam svoju muziku, zapravo cijela stanica ne pušta moju muziku, ali jedini sukob koji mene osobno kači je to da sam na radiju jedna persona, u glazbi druga, privatno treća na radiju sam umoran i lud, na stejđu oprezan i prestrašen, privatno obziran i štogod, uglavnom se ponekad pitam pitaju li se drugi oko mene glumatam li to sve, da nisam konzistentna osoba, što i nisam, i nemam konkretnu personu iza koje se mogu sakrit.

Sa svim ljudima smo zapravo pomalo drugačiji, sa jednim frendom ovakav, sa drugim ovakav, i sad to na malo veće grupe ljudi, brijem da sam skroz pogubljen. Provodim dane pokušavajući samo biti budan.

Šta te danas najviše inspiriše u Zagrebu? A šta te najviše umara?

Zagreb je kaotičan, ruševan, star, skriven, tajan, i zrak je koma. Zagađenost zraka je cijelu Zimu katastrofa, moram šetat psa sa maskom koliko smrdi. Istovremeno je relikvija nekog davnog vremena, jeka kulture naših staraca, zapravo je na ivici pronalaska samoga sebe,  je li periferija Austrougarske pa taoc malograđanštine, ili grad Novog vala i bastion tvrdoglave kulture.

Često kažem da je Zagreb kao šesti dan petodnevnog festivala, u procesu rušenja, zatvaranja, kao da je tulum davno završio, no ima nade da festival opet krene, samo da se malo više volimo, malo više čuvamo, malo manje mrzimo. Zagreb je zapravo tvorevina svojih građana, i na nama je da ga pretvorimo u nešto na što možemo biti ponosni, a to nije pitanje infrastrukture i Gradske politike, nego upravo kulture ljudi, kulture umjetnosti, kulture tolerancije i empatije. Zvuči kao da ga ne volim ali nije baš tako, strah me za njega. Ne želim da ga pojedu barabe.

U vremenu u kojem živimo, ubrzanom, anksioznom, nepreglednom šta je ono što može da nam pruži neku vrstu zajendištva i utehe.

Muzika. Uvijek muzika. Planine, psi, burek, ajvar, kajmak. Dobar film, dobra knjiga. Zafitiljiti mobitel u zid i držati se pravih osjeta, svijeta oko nas. Zaista, ono, što manje buljimo u mobitel to smo više živi.

Šta publika u Beogradu može očekivati na koncertu? Vi ste poznati po energičnim nastupima ali ako moraš da najaviš koncert jednom rečenicom, kako bi ga opisao?

Nikada osobno, ne znam za ostale, nisam svirao u Beogradu, ma u Srbiji, tako da sam dosta uzbuđen. Veseli me nova publika, novi prostor, zanima me kakva će biti reakcija, zanima me imamo li uopće publiku kod vas.

Veseli me landrati Beogradskim ulicama i britijama nakon koncerta, veseli me nać neku dobru klopu… Planiramo dofurat u Beograd isti đir kojeg se trudimo odsvirat na svakom koncertu, dat sve od sebe da tretiramo sve nazočne sa nekim poštovanjem za kupljenu kartu, a i zabaviti se, jer inače what’s the point…