INTERVJU Neno Belan: Kad publika u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Skoplju pjeva iste refrene, tada više nema granica, ostaju samo ljudi.

Od prvih hitova sa kultnom grupom Đavoli, preko izuzetno uspešne samostalne karijere, pa sve do saradnje sa bendom Fiumens, Neno Belan je tokom četiri decenije stvarao muziku koja je postala deo života mnogih generacija širom čitavog regiona.

Hitovi poput „Vino noći“, „Stojin na kantunu“, „Rijeka snova“, „Dotakni me usnama“ i „Pričaj mi o ljubavi“ obeležile su jedno vreme, ali su postale bezvremenske jer su ostale jednako voljene i dan danas.

Pre nego početkom marta zasvira u Beogradu, popričali smo sa popularnim umetnikom o muzici, sviranju i umetnosti danas.

Beogradska publika vas već doživljava kao „redovnog gosta“, posebno u BitefArtCafeu. Što je to što vas iznova vraća ovom gradu?

Beograd ima jednu posebnu energiju. To je grad u kojem se glazba ne sluša pasivno, nego se živi. Publika reagira iskreno, glasno i emotivno. U BitefArtCafe klubu postoji ta bliskost između izvođača i ljudi i svaki put imam osjećaj da dolazim među prijatelje, a ne samo na koncert.

Od Đavola do Fiumensa, vaša karijera traje više od četiri decenije. Kada danas pogledate unazad, čini li vam se da ste više mijenjali vi muziku ili je muzika menjala vas?

Mislim da je to uvijek bio dvosmjeran proces. Glazba je sigurno oblikovala mene kao čovjeka, pa sam ja sazrijevao zajedno sa njom, al i ona zajedno sa mnom. Neke se stvari mijenjaju,  aranžmani, produkcija, vrijeme, ali emocija i potreba da se ispriča priča ostaju iste. U tom smislu opet, možda se nismo suštinski ni mijenjali, nego smo jednostavno zajedno zajedno rasli.

Poslednjih godina često putujete i svirate po celom regionu. Kada danas obilazite Balkan, što vam se čini da su najveći problemi koje svi naši narodi dele bez obzira na granice?

Čini mi se da su to vrlo slične stvari svugdje, taj neki osjećaj da se negdje stalno žuri, a rijetko stigne živjeti. Mnogo je umora i neizvjesnosti. Ali istovremeno vidim i veliku potrebu ljudi da se okupe, da barem na koncertu na dva sata zaborave sve što ih muči.

A s druge strane, šta mislite da nas i dalje najjače povezuje?

Povezuje nas emocija. I glazba kao njezin najizravniji jezik. Imamo sličan humor, nostalgiju, a i na isti način da se radujemo i tugujemo. Kad publika u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Skoplju pjeva iste refrene, tada više nema granica, ostaju samo ljudi.

U vremenu u kojem dominiraju trap, folk i algoritmi, vi i dalje punite klubove gitarama, melodijama i refrenima koje publika peva u glas. Kako je danas svirati pop-rock glazbu koja ne juri trendove, nego veruje pesmi?

Zapravo, oslobađajuće. Nikada nisam vjerovao u trendove, nego u pjesmu. Ako pjesma ima emociju i dobar refren, ona uvijek pronađe put do ljudi, bez obzira na algoritme. Publika to prepoznaje i mislim da danas više nego ikad traži iskrenost, a ne formulu.

Odličan primjer za to je trenutno ultra-popularni Jakov Jozinović, koji kao pripadnik najmlađe generacije izvođača izvodi upravo te “naše” pjesme, a njegova, najmlađa danas publika, to zdušno prihvaća, jer ustvari realno ni nema novih takvih moćnih pjesama koje bi on izvodio, a koje će njima ponuditi takvu snažnu emociju, koje su oni očito žedni kao i sve druge generacije, pošto se mladi autori danas mahom oslanjaju na algoritme, a ne na emociju (čast iznimkama).

Nadam se da će se to uskoro opet promijeniti u korist duboko emocionalnih Pjesama s velikim početnim slovom P. Čekam i žudim da čujem neka nova remek djela.

Imate li utisak da se publika danas promenila ili se samo promenio način na koji se sluša muzika?

Mislim da se publika suštinski nije promijenila, ljudi i dalje žele da ih pjesma dotakne. Promijenio se način slušanja: brzina, platforme, količina sadržaja. Ali kad se ugase telefoni i počne koncert, sve se vrlo brzo vrati na staro. Tada pjesma opet postaje najvažnija.

Na turnejama se, uz koncerte, uvijek skupljaju i priče. Koja vam je najupečatljivija situacija ili susret iz posljednjih godina?

Najviše me dirnu susreti sa ljudima koji mi pričaju kako su uz te pjesme odrastali, zaljubljivali se, putovali ili prolazili teške životne faze. Kad ti netko kaže da mu je neka pjesma pomogla u teškom trenutku, to ostaje snažnije od bilo koje nagrade.

Za kraj, što publika u Beogradu može očekivati 6. marta?

Može očekivati večer pune emocije i bliskosti. Bit će nostalgije, ali i energije, smijeha i iznenađenja. Koncerti u BitefArtCafe klubu uvijek su posebni, jer nema distance između mene i publike. Najvažnije mi je da publika kući ode s osjećajem da smo tih nekoliko sati disali kao jedno.

BONUS VIDEO: