INTERVJU Nikola Vukčević: Put do moći naših političkih elita je stvaranje podjela i traženje „neprijatelja“

Ovog puta sa uzbudljivom porodično – istorijskom dramom „Obraz“, koja je na više od 25 međunarodnih festivala osvojila oko 20 nagrada, među kojima su i dva Srebrna zmaja, za najbolju režiju i najbolji scenario na prošlogodišnjem festivalu u Saragosi, gde je Vukčević „podelio“ crveni tepih sa svetskom zvezdom Nastasjom Kinski, koja je nagrađena za životno delo.

„Obraz“ je i crnogorski kandidat za nagradu Oskar, snimljen je po scenariju Ane Vujadinović i Meline Pote, u crnogorsko – srpsko – hrvatsko koprodukciji,  a beogradska premijera je zakazana 18. februara u 20 h, u bioskopu Cineplexx Ušće.

Nikola Vukčević je poznat i kao pozorišni reditelj (sedam sezona je bio umetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica), i kao profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju (rukovodilac je studijskog programa Film i mediji), u nekim godinama bio je i naš sugrađanin u Beogradu i Novom Sadu, a u ovdašnjoj kulturnoj javnosti uživa respekt umetnika i čoveka sa stavom.

Za Danas, Nikola Vukčević govori o važnosti tema koje otvara „Obraz“, o moralnim vrednostima koje su potisnute i poništene u savremenom svetu…, ali i o odnosu Crne Gore i Srbije, društvima koje nam kreiraju naše političke vođe, Novom Sadu koji nosi tragične ožiljke…

Vaš novi film „Obraz“ dugo je očekivan i od naše publike, njegovi uspesi su i ovde ispraćeni sa značajnom medijskom pažnjom. Kako doživljavate beogradsku premijeru?

– Jedan dio života, kao student, živio sam u Beogradu. Tu su danas moji prijatelji, kolege, kumovi i rodbina, saradnici, nekadašnji profesori, ali i stroga, obrazovana publika. Zato premijeru doživljavam sa onom vrstom treme koju osjećate samo pred ljudima koje istinski poštujete. Festivali su dragocjeni, nagrade gode ekipi jer su potvrda da nismo uzalud trošili godine, ali Beograd je za mene uvijek bio prostor posebnog emotivnog i profesionalnog filtera.

Nakon podgoričke premijere, koja je bila prepuna emocija, u Beograd dolazim sa osjećajem odgovornosti da ovu našu intimnu priču o čojstvu podijelimo na pravi način. Film je kolaborativni čin, i ja sam ovdje samo eksponent rada desetina sjajnih ljudi koji su uložili sebe u sjajnu priču i emocije koje je „Obraz“ ponudio, ali se u ime svih nas radujem komunikaciji sa publikom u Srbiji.

„Obraz“ je inspirisan kratkom pričom „Legenda o Nuru Doki“ akademika Zuvdije Hodžića, koja počiva na mitu o junaštvu, a delimično i na istinitom događaju, i mada nam se činilo da je namenjena pre svega ovom našem prostoru, tokom godina rada na filmu ova priča se dodatno aktuelizovala novim ratovima i nacionalnim sukobima, i pokazala globalnom dramom sadašnjeg trenutka. Koliko vas ova aktuelnost raduje kao autora, a koliko vas ljudski, kao čoveka, uznemirava?

– Kao čovjeka, ta univerzalnost me zapravo rastužuje. Volio bih da je naš film ostao samo sjećanje na jedno prošlo vrijeme, svojevrsni „muzejski eksponat“ o ljudskosti. Međutim, dok smo radili na filmu osam godina, svijet se promijenio nagore. Teško je osjećati kreativno zadovoljstvo zbog aktuelnosti koja izvire iz patnje u Ukrajini ili Gazi. Kao oca i čovjeka, to me duboko uznemirava. Granice se ponovo crtaju krvlju, a mi kao da nismo naučili lekciju da je svaka žrtva nečije dijete, bez obzira na njegovu zastavu, baš kao onaj dječak kojeg Nur Doka pokušava spasiti.

Radnja filma se događa na početku Drugog svetskog rata, prati sudbinu progonjenog pravoslavnog dečaka čiju porodicu ubija jedinica SS Skenderbeg, a spas pronalazi u kući neznanca, Albanca i musliman po imenu Nur Doka, koji se sučava s nemogućim izborom: da li da fašistima preda dete i spasi sopstvenu porodicu, ili da sačuva ljudskost i zadatu reč… Koliko smo danas svakodnevo suočeni sa izborima između sopstvenog interesa i udobnosti, i ljudske solidarnosti i dostojanstva?

– Svakodnevno, mada naši izbori, srećom, uglavnom nisu pitanja života i smrti kao u filmu. Danas se obraz gubi u sitnim ustupcima, u prećutkivanju nepravde zarad komfora, u okretanju glave. Nur Doka je stavio sve na kocku zbog zadate riječi – bese. Danas je „riječ“ postala jeftina roba. Mislim da je solidarnost postala luksuz koji sebi rijetko dozvoljavamo, jer smo ubijeđeni da moramo grabiti samo za sebe da bismo opstali. Naš film pokušava da podsjeti da preživljavanje bez dostojanstva zapravo i nije život, već puko postojanje, I ja sam se, sa čitavom mojom ekipom, osjećao veoma ispunjeno dok smo ga pravili, nadajući se da bi nešto slično mogli izazvati I kod onih koji će pogledati film.

Vaš film „izvlači“ na svetlost i aktuelizuje značenje pojmova morala, hrabrosti, pravde, saosećanja, dobrote, časti…, upravo sve ključne vrednosti koje nas čine ljudima, a koje su u savremenom svetu, a i u našim društvima, najviše poništene, skrajnute, ponižene… Kako čovek danas da bude čestit i hrabar, ako sa tim vrlinama, kako nam svakodnevica pokazuje, postaje životni autsajder, i na koji način se suprotstaviti sistemima moći?

– Možda je upravo to cijena koju moramo platiti – biti autsajder u svijetu koji je izgubio kompas nije nužno loša stvar. Sistemima moći se najlakše suprotstavljamo tako što ne dozvoljavamo da nam „otruju“ privatni mikrokosmos. Čestitost se uči u porodici, za trpezom, u odnosu prema komšiji, kolegi. Ovaj film sam radio sa skromnim sredstvima I u nekim drugim okolnostima taj rad ne bi trajao osam godina; upravo činjenica da smo ga završili da bude tačno onakak kakav smo željeli, govori mi da su određene stvari ipak moguće.

Takođe, ako vaspitavamo djecu da budu dobri ljudi, a ne samo uspješni predatori, mi smo već pružili otpor. Ja se trudim da u svojoj porodici, svom poslu i na fakultetu stvorim oazu u kojoj su empatija i rad jedina mjerila. Možda smo autsajderi u vijestima, ali smo većina u onom tihom, pristojnom svijetu koji još uvijek drži ovo društvo da se sasvim ne uruši.

Pričom o zaraćenim nacionalnim, verskim i ideološkim stranama, „Obraz“ nas upućuje na pomirenje, koje se posle ratova 90-tih, nažalost, nije dogodilo kod nas, u zemlji koja je pre toga decenijama živela „u bratstvu i jedinstvu“. Kako vidite tu neprekidnu kampanju naših političkih vođa da narodi na ovom prostoru jedni druge gledaju kao neprijatelje, koja je i vrlo popularna i donosi avanzovanje u životu?

– To je najlakši put do moći – vladati strahom. Mnogo je teže ponuditi viziju razvoja, kulture i obrazovanja nego uprijeti prstom u „onog drugog“ kao krivca za sve naše promašaje. Živimo u eri buke gdje se glasovi razuma jedva čuju. „Obraz“ je naš pokušaj da utišamo tu buku. Film ne priznaje nacije i ideologije, on priznaje samo Čovjeka i Nečovjeka.

Naše političke elite često profitiraju na podjelama I treniranju strogoće prema „neprijatelju“, dok je internet istovremeno prepun osmjeha naših političara na marginama njihovih ‘teških’ sastanaka, na kojima su veoma srdačni sa tim takozvanim neprijateljima, dok ispijaju čašu šampanjca. U tom smislu, ljudski zadatak umjetnost mora biti da podsjeća da su naše sličnosti, naše muke i nade, gotovo identične bez obzira na to kako se molimo ili izjašnjavamo.

Ljudi napune bioskope, aplaudraju, neki se i rasplaču nad filmskim pričama koje ih dirnu, a kad izađu iz sale vraćaju se svom „malom životu“, ličnim interesima, kompromisima, pristajanju…, jer da nije tako, ne bi ovaj svet, a ni naša društva, bila tako beskrupulozna. Kolika je realna moć filma danas, i šta je ono što vas možda uverava da posle projekcije „Obraza“ bar jedan gledalac poželi da se menja i bude bolji čovek?

– Film ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti nečije veče, a ponekad i način na koji taj neko ujutru pogleda svog bližnjeg. Ne gajim iluzije da će bioskop iskorijeniti beskrulopoznost, ali vjerujem u katarzu. Ako jedan gledalac nakon „Obraza“ osjeti potrebu da pozove nekoga s kim dugo ne govori, ili da nekome pruži ruku pomoći, naša misija je uspjela. Film je podsjetnik na ono najbolje u nama. Često zaboravimo da imamo taj „kapital“ dobrote u sebi, a umjetnost je tu da nas na to podsjeti.

Ovaj naš razgovor se, sticajem okolnosti, „poklapa“ sa praznikom povodom Dana državnosti Srbije. U kakvom su danas odnosu političke elite Crne Gore i Srbije, ko truje i podiže tenzije između crnogorskog i srpskog naroda, ali i ostalih?

– Tenzije najčešće podižu oni koji od njih imaju direktnu korist, a to nisu obični ljudi. Mi smo toliko isprepletani – porodično, kumovski, prijateljski, kulturološki – da je svako trovanje tih odnosa zapravo autoimuna bolest. Cijelog života sam crnogorski indipendista ali sa uvažavanjem gledam na kvalitetne odnose sa Srbijom I svim našim ex-Yu komšijama, zalažući se za pošten odnos. Kao što vidite, ja sam od onih Crnogoraca koji se nakon studija vratio u svoju zemlju i ne solim vam pamet ovdje, I mislim da je to makar minimum poštenog odnosa sa moje strane. Kao neko ko je studirao u Novom Sadu i Beogradu, a živi i radi u Crnoj Gori, ja granice u srcu nemam. Tenzije su vještački proizvod koji se servira kroz medijske naslove i profiterske agende, dok život teče mimo toga.

Moramo naučiti da prepoznamo te manipulacije i da im se suprotstavimo elementarnom pristojnošću i međusobnim uvažavanjem, potpuno siguran da I kod vas I kod nas postoje samo ljudi i neljudi, da druge podjele nema. OBRAZ, između ostalog, govori I o tome, da su nam bliži oni ljudi sa kojima dijelimo univerzalne vrijednosti, nego oni kojima smo samo bliski po krvi, rodu, vjeri ili naciji.

Srbija je sve dalje i dalje od evropskog puta, i deo naših građana s malo „ljubomore“ gleda na to što bi Crna Gora već 2028. mogla da uđe u Evropsku uniju. Koliko je taj napredak vidljiv u svakodnevnom životu vaših građana i u čemu se on ogleda?

– Nekim čudom jesmo pred vratima EU i nisam siguran koliko je to posljedica naših suštinskih reformi, a koliko samog stanja unutar Unije – ali svi priželjkujemo ulazak, uz nadu da ćemo se u međuvremenu popraviti, između ostalog I jer smo prinuđeni da sistemski usvojimo određene norme. Mi u Crnoj Gori taj proces vidimo kao priliku da uredimo sopstvenu kuću.

Naravno, standard života se ne mijenja preko noći, ali postoji jasna svijest o tome gdje želimo da pripadamo, iako sam siguran da je naša SFR Jugoslavija bila EU prije EU. Za nas u kulturi, to znači otvorenije prostore za saradnju, fondove i lakšu razmjenu ideja. Ipak, najvažniji „ulazak“ u Evropu se dešava u našim glavama – kada shvatimo da red, rad i odgovornost nemaju alternativu. A to će biti I veliki benefit za našu djecu.

Diplomirali ste na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi čuvenog profesora Vlatka Gilića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i crnogorskih filmskih autora. Koliko pratite zbivanja u Srbiji, i kako doživljavate studentske i građanske proteste koji su započeli zbog pogibije šesnaestoro ljudi na Železničkoj stanici, u gradu koji je na neki način obeležio vašu mladost?

– Novi Sad je grad moje mladosti I ljubavi, grad u kojem sam naučio zanat od profesora Gilića i formirao se kao mladi reditelj. Tragedija na Željezničkoj stanici me duboko pogodila, ljudski i emotivno. Ti protesti su vapaj za odgovornošću i empatijom, i ja ih doživljavam kao borbu za dostojanstvo života. Kada se dogode takve tragedije, nijedan čovjek ne može ostati imun. To nije pitanje politike, već elementarne ljudske pravde i bezbjednosti svih nas. Moje misli su uz porodice žrtava, uz taj pitomi grad koji ne zaslužuje takve ožiljke, I sve časne ljude na ulicama Srbije, koji istrajavaju.

Nagrade u Španiji, Maroku, Rusiji…

Za lik glavnog junaka Edon Rizvanoli, glumac albanskog porekla koji živi i radi u Holandiji, dobio je nagradu za najboljeg glumca na festivalima u Španiji, Maroku, Rusiji i Iraku, a u istaknutoj regionalnoj glumačkoj ekipi su i Igor Benčina, Nikola Ristanovski, Alban Ukaj, Selman Jusufi i Xhejlane Terbunja, Aleksandar Radulović, Branimir Popović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, i deca, Elez Adžović, Vuk Bulajić, Merisa Adžović i Hana Pavlović.

Prestižna biografija 

Nikola Vukčević je diplomirao pozorišnu i filmsku režiju 1998. kao student generacije, sa nagradama Univerziteta u Novom Sadu, magistrirao je na FDU u Beogradu 2003, uz nagradu fondacije WUS Austria, a doktorirao je filmologiju na novosadskoj Akademiji umetnosti 2010. godine. Učesnik je Fulbright programa IVLP američkog State Departmenta 2007, i jedan je od osnivača Udruženja producenata i reditelja Crne Gore, i dugogodišnji nacionalni delegat skupštine Udruženja evropskih filmskih reditelja (FERA, Brisel).

Kao reditelj realizovao je oko 70 projekata, njegovi filmovi „Pogled sa Ajfelovog tornja“ (2005) i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa“ (2014), prikazani na brojnim međunarodnim festivalima, uključujući i kandidaturu za nagradu Oskar. Reditelj je i višestruko reprizirane dokumentarne TV serije „Ulice i ljudi“, i pedesetak namenskih i promotivnih radova, kao i desetak nagrađivanih pozorišnih predstava.

Trenutno završava postprodukciju svog celovečernjeg dokumentarnog filma „The Sample: Povratak Janka Nilovića“.