INTERVJU Tidal Pull, bend koji pjeva na hrvatskom, a svira na engleskom: „Pišemo o tome kako se osjećamo dok postojimo, a u to katkad ubacimo malo sarkazma“

Tidal Pull, momci i devojka iz Zagreba, iza sebe imaju dva albuma sa sjajnim kritikama, nekoliko uzbudljivih singlova i spotova, kao i žanrove koje su sami sebi nadenuli, počev od big indie, preko post big indie pa sve do danas, kad su hard boiled indie.

Iza ovog samosvesnog ironičnog sprdanja se krije, kako smo već pisali o njima – „melodije i hukovi refrena, ali i ivice svake od pesama oštre toliko da o njih možeš da se posečeš“.

Sa novim singlom, „Vodi me na put“, malo su spustili tempo, u spotu odali omaž nekim svojim herojima, a i nastavili sa humorom, pa su i sami sebe optužili za prodaju.

U Beograd dolaze u okviru Changeover festivala, nastupiće u subotu, 11. oktobra, a pre svega toga, popričali smo sa njima, u želji da ih bolje upoznamo, njihov zvuk, njihove želje i stremljenja kao i šta to zaista znači kad se indie bend sa Balkana „proda“.

Imate već neko ime i staž u Zagrebu, ali u Beogradu tek treba da se dokažete i da se čuje za vas. Kako biste opisali suštinu benda Tidal Pull nekome ko vas nikada nije slušao?

Kroz godine i s albumima smo dosta mijenjali načine na koje smo se opisivali i uvijek bi probali izmisliti neku novu odrednicu i neku novu zafrkanciju. Ono što je ostajalo u više-manje svakoj iteraciji tih bendovskih opisa je „bend koji pjeva na hrvatskom, a svira na engleskom“. Mislim da je to prilično dobar opis. Mi smo bend „domaćeg“ izričaja, a opet utjecan uglavnom stranim, poglavito američkim bendovima. Uz to smo bend koji vjerno njeguje pop formu, ali unutar nje pokušava napraviti neki novi okus već dosta utabanog indie-rock žanra. Tome i naši izmišljeni žanrovi – big-indie, pa post-big-indie i po novom hard-boiled-indie.

Kojim temama ili emocijama se najčešće vraćate u svojim tekstovima? Postoje li priče koje osećate da morate iznova i iznova da ispričate?

Čini mi se da smo pomalo zakinuti nekih specifičnih stvari koje songwriteri u drugim bendovima često znaju i imaju. Tu prvenstveno mislim na moment pisanja pjesme u stilu drugog izvođača/benda i na pisanje o konkretnim situacijama. Isto kao što je naš muzički dio „beskompromisno“ Tidal Pull jer drugačije ne znamo, tako su i tekstovi manje odraz konkretnih situacija ili emocija, a više (koliko to god pretenciozno zvučalo) prepričavanje trenutnog osjećaja življenja.

Pišemo o tome kako se osjećamo dok postojimo, a u to katkad ubacimo malo sarkazma, (auto)ironije ili poneki lik na koji možemo svaliti sve ono što u tom trenutku volimo ili ne volimo u vezi sebe ili ljudi iz naše okoline. Uglavnom su to neke auto-refleksivne tematike, ali i naše viđenje svijeta, ispričani kroz ljubavnu ili anti-ljubavnu tematiku.

Nakon dva albuma, Tidal Pull sada ima i novu pevačicu, odnosno novu članicu benda. Šta je to donelo vašem zvuku i energiji, a šta se iz korena promenilo u vašoj priči?

Čini mi se da se ništa nije promijenilo iz korijena. I dalje imam osjećaj da smo isti bend, s istim željama i principima, ali promjene naravno postoje. Promijenilo se nešto unutarnje dinamike, a što se tiče zvuka i energije, čini mi se da smo se na ovom albumu istovremeno odlučili više suzdržati i osloboditi. Suzdržati u smislu da je nadolazeći album naš „najmekši“ i najjednostavniji, pop-friendly album, a osloboditi jer smo si konačno dopustili da budemo malo cheesy i da napravimo pjesme koje su nam prije bile „rubne“.

Zato i gore spomenuti hard-boiled-indie. Sviđa mi se i dinamika vokalnog dua koja me podsjeća na engleske i škotske bendove iz osamdesetih, a koja se može vidjeti na primjeru „Vodi me na put“. Mirna je naš glavni vokal, ali imamo nekoliko pjesama gdje se izmjenjujemo na versovima pa zajedno pjevamo refrene i slično. Puno smješkanja na probama. Zabavno je!

Novi singl „Vodi me na put“ objavili ste na Jutjubu uz opis „prodali smo se“. Pesma jeste balada, ali deluje kao igra sa očekivanjima publike i vašim prepoznatljivim humorom. Kako ste došli do tog komentara i šta za vas danas uopšte znači „prodati se“?

Ako počnemo od zadnjeg dijela pitanja, iskreno, više ni sam nemam pojma. Mislim da bi bilo kakvo pisanje o etici unutar glazbene industrije, o gatekeepingu, o smrti supkulture, o tome kako više ništa nema značenje i slično – moglo ispasti poprilično samodopadno. Možda već i sad ispada. Osobno sam se glazbeno formirao uz pitanja poput „Je li se Husker Du prodao na Zen Arcadeu? Je li se Green Day prodao potpisom za Reprise? A Jawbreaker? Replacementsi? Itd, itd. Možda je to moja nezdrava fiksacija, a možda žaljenje za vremenom kad je bilo okej sprdati izvođače koji snimaju nove verzije svojih pjesama da bi mogli bolje prodati čips. „Vodi me na put“ je definitivno naš najkonvencionalniji singl do sad, pa sam zaje*ancije radi u YT opis dodao da smo se prodali, ali to je i dalje samo naš prvoloptaški humor o kojem ne razmišljamo previše. Stojimo iza singla sto posto.

Kad smo već _kod „prodaje“ u današnjem muzičkom svetu, gde se granice između indie i mainstreama stalno brišu, kako vi vidite pravu razliku između autentičnosti i kalkulisanja?

Mislim da svatko u bendu ima svoje mišljenje, ali čini mi se da neovisno o tome što ta mišljenja postoje, svijet oko nas i nije briga. I dalje će ti „na sceni“ neki ljudi malo jače potapšati rame ako nešto napraviš DIY ili ako si na „indie“ labelu, ali u principu, uz sve minuse i pluseve, to ne čini neku veliku razliku.

Iako smo mi u suštini dosta pitak bend u standardnoj pop formi, uvijek nam je bilo bitno da unutar te forme radimo pjesme kakve mi želimo, bez ikakvog obaziranja na tuđa mišljenja ili potencijalne rezultate. To smo možda i previše pretvorili u svojevrsnu filozofiju pri snimanju drugog albuma.

Taj nam je period obilježila ideja konstantnog pucanja u nogu svaki puta kad bi napravili nešto što nam se činilo likeable ili kao da bi ljude moglo zainteresirati na prvu. Namjerno smo pokušavali biti odbojni, a opet estetski ugodni. U principu smo kalkulirali, ali u krivom smjeru? Na kraju nam je prvi singl s albuma bio šest i pol minutna indie-rock pjesma s duplom kick pedalom i bez refrena. Ne znam ima li to smisla.

Koliko sam grad Zagreb, njegov ritam, kontrasti, kultura, ulazi u vašu muziku?

Kao što se možda može naslutiti ako ovo čita netko tko je ranije čuo našu muziku, rekao bih da nam sve iz pitanja više ulazi u tekstualni dio naše priče. Naravno, svi volimo Zagreb i u određenoj su nas mjeri formirali zagrebački bendovi, ali opet mi se čini da zvučimo nezagrebački, uopće ne hrvatski i ne regionalno.

Što se tekstova tiče, iako opet mogu napomenuti taj manjak konkretnosti (u ovom slučaju konkretnih ljudi, lokacija, itd.), kad god pišem tekstove i zamišljam situacije, radnja u mojoj glavi je uvijek nekako smještena u Zagreb ili njegovu okolicu. Izrazi koje koristimo su često zagrebački, pop kulturne ili narodne reference koje imamo su zagrebačke ili iz okolice grada. Ima tu nešto:)

Svirke su često presudan deo razvoja indie bendova. Koja su vam do sada bila najznačajnija iskustva uživo i čemu se najviše radujete kada nastupate pred novom publikom?

Iako se ne možemo pohvaliti nekim rekordnim brojem „utakmica u nogama“, stvarno smo prošli vjerojatno sve vrste gaža: veći i manji festivali, veći i manji gradovi, dodjele nagrada, bolje stojeći klubovi i skvotovi, pozornice poput glavnog stejdža na InMusicu i velikog pogona Tvornice kulture, i stejdževi u kafićima koje su vlasnici i lokalni entuzijasti za tu priliku pretvorili u pozornice.

Zapravo još nismo svirali samo showcase festival, a tome se radujemo u Beogradu! Od svega navedenog osobno mogu reći da sam o sebi
otkrio da najviše volim svirati ljut, ili kad imam direktan osjećaj da nešto moram dokazati, a generalno u bendu prevladava ljubav prema koncertu u zagrebačkom KSET-u koji smo napunili povodom promocije našeg prvog albuma.

Na stageu ne pričamo puno i uvijek želimo čim više spojiti pjesme unutar setliste, čim više toga odsvirati u zadanom vremenu. Dojmove publike zato uglavnom hvatamo nakon koncerta, što je kul jer nas sprečava od pretjeranog razmišljanja tijekom seta. Praznih glava tijekom koncerta, punih srca nakon.

Indie rock je globalno prošao kroz različite talase. Šta mislite da čini indie rock na Balkanu specifičnim u odnosu na scene u, recimo, Velikoj Britaniji ili SAD?

Uh. Ovo je pitanje za barem nekoliko kartica odgovora, za što trenutno nemamo mjesta:) Prvo mi na pamet pada očita razlika u veličini scene i tržišta. U Zagrebu više-manje svi sve znaju i međusobno se podupiru, što stvarno cijenim i volim, s tim da moram priznati da
contrarian u meni ponekad zaželi barem jedan kvalitetan beef kakve imamo prilike vidjeti u Britaniji i SAD-u. Očita je razlika i u utjecaju koji glazbeni i kulturni mediji imaju, primjerice, u Engleskoj. Da je Zagrebu i Beogradu jedan NME koji će baš svaki (nat)prosječni novi bend dizati u nebesa i hajpati stotinama tisuća (možda i milijunima?) čitatelja – gdje bi nam bio kraj?

Kada biste morali da opišete bend jednom rečenicom koju bi neko mogao da napiše na zidu WCa u klubu šta bi pisalo?

BIG. FUCKING. INDIE.

Šta publika u Beogradu može da očekuje na koncertu – više balada, više distorzije, ili možda neočekivano iznenađenje?

Možda očekivano iznenađenje? (smeh) Ne znam, iskreno ne mogu lagati da smišljamo neku posebnu setlistu ili nešto slično. Planiramo doći i dati sve od sebe, kao i uvijek. Puno novih, još neobjavljenih stvari + stari „hitovi“. Jedina je novost da potencijalno dolazimo u nešto izmijenjenom lajnapu i da nas možda tonira naš dragi Andrej Mladenović koji nam miksa treći album. Ali to je sve još pod
upitnikom:)

I za kraj: kad bi Tidal Pull bio film, kog žanra bi bio, romantična komedija, psihodelični horor ili dokumentarac o ljudima koji ne znaju da naštimuju gitaru?

Da napišemo da nam je već nakon prve polovice pitanja odgovor bio „dokumentarac o ljudima koji PREVIŠE štimaju gitare“, biste li nam vjerovali? Da napravimo još malo razlike od ponuđenog, možda da bude kombinacija igranog i dokumentarnog filma, nešto u stilu
„Pavements“ iz prošle godine?