INTERVJU Dino Mustafić: Pobeda studenata je važna za ceo region

Žanrovski, reč je o crnoj komediji koja će biti prikazana van konkurencije, u okviru programa Open Air, koji donosi i sedam najznačajnijih arthaus filmova godine i filmske klasike, a neke od ovih ostvarenja predstaviće ovogodišnji dobitnici Počasnog Srca Sarajeva, zvezde Paolo Sorentino, Vilijam Defо, Rej Vinston, Stelan Skarsgard, kao i Mišel Franko, prethodni laureat ove nagrade.

Premijerom „Paviljona“, Mustafić se posle više od dvadeset godina vraća na SFF, koji je 2003. bio otvoren njegovim debitantskim igranim ostvarenjem „Remake“, prikazanim na više od četrdeset svetskih festivala (u Roterdamu, Berlinu, Kanu, Veneciji, Parizu, Londonu…), na kojima je osvojilo oko dvadeset nagrada.

Film o generaciji najstarijih koja se odlučila delovati po svojoj savesti u ovom vremenu, kako je Mustafić najavio „Paviljon, nastao je po scenariju hrvatskog publiciste i satiričara Viktora Ivančića (koscenarist je Emir Imamović Pirke), a ova priča vodi publiku u starački dom, gde se grupa stanara posle godina zlostavljanja i poniženja odlučuje na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima uzimaju osoblje za taoce, ulaze u sukob s vlastima, zauzimaju dom i uvode novi poredak, dok njihova očajnička borba prerasta u medijski i politički spektakl….

U razgovoru za Danas, jedan od najangažovanijih i najnagrađivanijih pozorišnih i filmskih reditelja u regionu, govori o novom filmu, našim dehumanizovanim društvima koja sistematski uništavaju slabije, novom talasu revizionizma i nacionalističke mitomanije koji lansiraju balkanske autokrate, protestima u Srbiji…

Vaš „Paviljon“ 15. avgusta u Ljetnjem kinu Coca-Cola podiže „zavese“ 31. SFF-a, i kako ste izjavili, „ne postoji veće uzbuđenje ni veća privilegija od prikazivanja vlastitog filma na Sarajevo Film Festivalu“. imate li i onu „dodatnu“, posebnu emociju prema ovom događaju?

– Za mene taj trenutak ima i mnogo dublje, ličnije značenje. Sarajevo je moj grad, SFF je prostor mog profesionalnog i emocionalnog odrastanja, mjesto susreta sa publikom koja zna moju poetiku, poznaje moju dušu, zna da čita znakove mog vizuelnog jezika. S druge strane, ovaj Festival je mnogo više od filmske smotre – on je kulturni i emotivni reflektor jednog grada koji se uspravljao kroz kulturu. Biti dio tog pejzaža, a naročito sa filmom koji otvara Festival, za mene je i čast i odgovornost. Intimno, to je trenutak kad se sve što nosim iz pozorišta, sa ulice, iz stvarnosti, pretoči u projekciju koja ima težinu javne ispovijesti u svom rodnom gradu u najvećem kinu na Balkanu pred oko tri i po hiljade ljudi.

Ova crna komedija se događa u staračkom domu, gde grupa penzionera vodi oružanu pobunu protiv sistema. Šta je bila vaša glavna inspiracija, i zbog čega smatrate važnim da ovu priču podelite sa najširim auditorijumom gledalaca koji omogućava film?

– Moja glavna inspiracija bila je sama srž Ivančićeve priče – tragikomična istina o tome kako su najdehumanizovaniji među nama jedini koji su zadržali snagu pobune. To je gorak paradoks našeg vremena: oni koji bi po godinama i stanju trebali biti umorni i pasivni, jedini imaju moralnu vertikalu da kažu „dosta je“. „Paviljon“ je satira, ali u njenom srcu je duboko ljudska, bolna istina o društvu koje sistematski uništava slabije. Ova priča je univerzalna i ne poznaje granice – ona je odraz svijeta u kojem živimo i pitanje koje postavlja svima nama: dokle ćemo pristajati na kapitalistički teror?

Svedoci smo gotovo svakodnevno kako ova naša tranzicijska i koruptivna društva pripadaju moćnima, jakima, bogatima. Gde je ključni problem što su ljudi koji su slabi u bilo kom smislu danas marginalizovani, suvišni, nešto kao „otpadak“?

– Ključni problem je u sistemu, ali sistem ne postoji sam od sebe – on je rezultat naših pristajanja, kompromisa i pasivnosti. Dehumanizacija nije samo tehnička posljedica neoliberalnog kapitalizma, ona je i duhovna kriza našeg vremena. Pristanemo na nepravdu ako ona nije direktno naša, ignorišemo tuđu patnju dok se ne desi nama, zaboravimo da je solidarnost temelj svakog zdravog društva. „Paviljon“ to ogoljava do kosti, ali i poziva da prepoznamo vlastitu odgovornost.

Zanimljivo je, naravno, i tragikomično, da u revoluciju protiv sistema u ovoj priči kreću jedino penzioneri koji već podvlače neke „poslednje linije“ života, ali imaju  želju i hrabrost da pokušaju da promene društvo u kojem „nema mesta za starce“. Kako to objašnjavate?

– Mislim da penzioneri u ovom filmu postaju simbol moralne vertikale – ne zato što su fizički najjači, već zato što su izgubili sve osim dostojanstva. Oni nemaju šta da izgube, ali imaju potrebu da budu ljudi, čak i kad ih društvo više ne priznaje kao subjekte. Njihova pobuna je groteskna, tragična i časna. To što su baš oni protagonisti otpora nije slučajnost – oni su ogledalo naše savjesti.

Da li nam „Paviljon“ u tom smislu sugeriše da za pobunu i promene nikada nije kasno?

– Apsolutno. Film sugeriše da za pobunu nikada nije kasno jer pobuna nije samo fizički čin, ona je duhovno stanje, izbor da ne pristaješ na poniženje. „Paviljon“ nije priča o revoluciji sa oružjem, već o poslednjem pokušaju da se živi s vjerom u smisao, u pravednost, u čovjeka. I zato ima univerzalnu vrijednost – promjena može doći kad je najmanje očekujemo i od onih od kojih to nikada ne bismo tražili.

Naša društva više ne prepoznaju potrebe ljudi, moglo bi da se kaže da je starost kod nas kažnjena, ponižena i diskvalifikovana iz svega. Kako to komentarišete?

– Naša društva su brutalno okrenuta mladosti, snazi i profitu. Starost je stigmatizovana kao slabost, kao gubitak vrijednosti, a ne kao životno dostignuće. Umjesto da slavimo one koji su izgradili temelje društva, mi ih guramo u zaborav. To je ne samo nehumano, već i duboko neinteligentno. Društvo koje ne poštuje starost, ne može graditi budućnost. „Paviljon“ je metafora tog zaborava.

S druge strane, da li film može da pokrenu akciju za humanost i ljudskost?

– Ne mislim da film može promijeniti svijet sam po sebi. Ali može promijeniti čovjeka – a to je početak. Umjetnost ima sposobnost da razdrma, da dotakne ono što je u nama skriveno, da razotkrije slojeve stvarnosti koje svakodnevica zatrpava. Ako jedan gledalac izađe iz kina sa nemirom u grudima, sa potrebom da nešto kaže, učini, suosjeća – onda je film već pokrenuo lanac promjene. To je snaga koju ne smijemo podcijeniti.

I u „Paviljonu“ ste okuplli najbolju ekipu jugoslovenskih glumaca i glumica (mnogi od njih se i danas javno izjašnjavaju kao Jugosloveni), ali „politička korektnost“ nalaže da ih nazovemo balkanskim, regionalnim, i da se što manje sećamo te zemlje. Šta vi mislite, koje je osećanje danas istinitije?

– Ja se osjećam kulturalno Jugoslovenom, jer je to prostor mog odrastanja, formiranja, jezika, identiteta. Termin „balkanski“ je geografski, ali „jugoslovenski“ je emocionalni i kulturni. To nije politička nostalgija, to je činjenica da su mnogi od nas formirani u toj matrici zajedničkog prostora, jezika, etike i umjetnosti. Ako kažem da sam jugoslovenski reditelj, ne poričem realnost sadašnjosti – već poštujem dubinu svoje prošlosti i kontinuitet umjetničkog jezika koji ne poznaje granice.

Vaš debitantski film „Remake“ kojim je 2003. otvoren SFF, svetski kritičari su nazvaii angažovanim i potresnim svedočanstvom događaja na ovim prostorima, čija je glavna tema pitanje osveta ili oprost. Gde smo danas, dvadeset dve godine nakon ovog filma?

– „Remake“ je bio vapaj iz srca jednog ratom rastrgnutog čovjeka, pokušaj da se artikuliše trauma, ali i želja za trajnim mirom na Balkanu. Danas, dvadeset i dvije godine kasnije, nažalost, nismo napravili veliki pomak. Umjesto kulture povjerenja i saosjećanja, svjedočimo novom talasu revizionizmima, nacionalističkoj mitomaniji i dubokoj moralnoj krizi. No, uprkos svemu, vjerujem da umjetnost ostaje prostor u kojem se istina može čuti – ako smo je spremni čuti. Danas više nego ikad, taj krik za istinom mora da se ponavlja. Mir na ovim prostorima je krhka kategorija, uvijek ugrožena od balkanskih autokrata koji su spremni proliti krv nevinih kako bi sačuvali svoje političke pozicije.

U Beogradu ste režirali brojne predstave, već odavno ste naš „sugrađanin“, i razgovarajući o „Paviljonu“ ne mogu da ne pomenem naše studente koji su pokrenuli građansku pobunu protiv koruptivnog i kriminalnog režima širom Srbije. Zajedništvo sa kolegama iz Novog Pazara, a i reakcije studenata i građana na nedavni pokušaj represije vlasti u ovom gradu, pokazali su da je ova pobuna i protiv nacionalističkih tenzija koje stvaraju naši „poglavari“. Imate li vi osećaj da će pobeda ovih mladih ljudi, u koju mi ovde ne sumnjamo, doneti i drugačiju, bolju stranicu istorije za sve nas na ovom prostoru?

– Ti protesti duboko inspirišu svakog čestitog čovjeka. Mladi ljudi koji ne pristaju na laž, koji se ne boje, koji jasno artikulišu zahtjeve za slobodom, pravdom i dostojanstvom – to je snaga koja mijenja istoriju. Njihova borba nije samo politička – ona je moralna, estetska, ljudska. Iako su tenzije velike, osjećam da se nešto nepovratno budi, da ovo nije samo još jedan talas, već promjena paradigme. Ako ostanu istrajni, ako očuvaju solidarnost i etiku, siguran sam da će njihova pobjeda biti važna za cijeli region. Ne smije se dozvoliti da se kidnapuje duh tih studentskih protesta i motivi pobune za svrhu remoduliranog, već viđenog i podmuklog etnonacionalizma.

Najveće jugoslovenske zvezde

U „Pavoljonu“ je okupljena impozantna glumačka ekipa: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Mirjana Karanović, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Ermin Bravo, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Siniša Vidović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Ivica Šarić, Mugdim Avdagić, Sabina Kulenović i Ana Novaković.

Tu su i direktori fotografije Almir Đikoli i Mustafa Mustafić, montažer Vladimir Gojun, autor muzike Bojan Zulfikarpašić, kostimografkinja Zhaklina Krstevska i scenografkinja Mirna Ler.

Film je nastao uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Fondacije za kinematografiju Sarajevo, Hrvatskog audiovizualnog centra, Filmskog centra Srbije, Agencije za film Severne Makedonije, Filmskog centra Crne Gore, i u koprodukciji sa BH Telecomom.