Odluku Skupštine Grada Kragujevca da gradski Teatar „Joakim Vujić“ preimenuje u Knjaževsko srpski teatar, uz obrazloženje da je to „potvrda moći kulture da legitimizuje državotvorne vrednosti“ i nastavak težnje lokalne samouprave da kragujevački teatar dobije nacionalni status, možemo, najblaže rečeno, prepoznati kao još jednu kockicu u neslavnom srpskom mozaiku zamagljivanja suštine formom.

Odluku Skupštine Grada Kragujevca da gradski Teatar „Joakim Vujić“ preimenuje u Knjaževsko srpski teatar, uz obrazloženje da je to „potvrda moći kulture da legitimizuje državotvorne vrednosti“ i nastavak težnje lokalne samouprave da kragujevački teatar dobije nacionalni status, možemo, najblaže rečeno, prepoznati kao još jednu kockicu u neslavnom srpskom mozaiku zamagljivanja suštine formom. Pri tom, ne želimo da tvrdimo da su predlagači ove u suštini besmislene procesije preimenovanja ponukani nekim skrivenim nečistim namerama. Ne, oni su se, neki zbog sopstvenog neznanja, neki zbog suštinske nezainteresovanosti za stanje u srpskom teatru, a neki, pak, iskreno uplašeni za sudbinu svog teatra, samo savršeno uklopili u skicu pravnog haosa u kome životinjari ovdašnje pozorište.
Elem, potpuno je jasno svima, pa verovatno i pozorištnicima u Kragujevcu, da status ondašnjeg teatra ni po čemu ne može da zavisi od imena. Status se gradi kvalitetom, a za kvalitet je neophodno stvoriti preduslove: tehničke, kadrovske, finansijske i dr. Najzad, u postojećem pravnom vakuumu, u kakvom delaju srpski teatri, status nacionalnog teatra ne znači ništa do činjenice da se to pozorište finansira iz budžeta Republike Srbije, gde završnu reč glede finansija nema ni Ministarstvo kulture, već Ministarstvo finansija. Dakle, ne postoji nikakav Zakon o nacionalnom teatru, niti pak Zakon o pozorištu u kome bi se taj status eventualno formulisao. Sreću (ili nesreću) da je njihov osnivač Republika Srbija u nas imaju Narodno pozorište u Beogradu, zatim delimično i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu (koje u većoj meri finansira suosnivač, Pokrajina) te Srpska drama Narodnog pozorišta Priština, čije je pravno sedište u Leposaviću, upravna zgrada u Kosovskoj Mitrovici, a scena u Zvečanu, i koje se za potrebe produkcije, barem do sada, finansiralo iz budžetskih rezervi na način koji je prilično ponižavajući za zaposlene u tom teatru. Kakve su, dakle, prednosti proizašle iz ovog „statusa“? Nikakve. Da li su ovi teatri zbog takvog „statusa“ ad hoc reprezentativni u svakom smislu? Nisu. Zašto onda politička elita u Kragujevcu želi za svoj teatar taj, nadasve viruelni, status? Ne znamo. U stvari, možda bismo, da smo maliciozni, pomislili da je to efektan način da teatar najzad skinu sa sopstvenog oskudnog gradskog budžeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari