lena bogdanovićFoto: MIša Obradović

Glumica Lena Bogdanović već godinama je jedno od prepoznatljivih lica Pozorišta „Boško Buha“, teatra koji je odavno prevazišao okvire scene za decu i postao prostor snažne umetničke i društvene energije. U godini iza nas, obeleženoj studentskim protestima, društvenim tenzijama i jasnim podelama, umetnici su se našli u središtu javnog prostora, često bez prava na distancu.

U velikom božićnom intervjuu za Danas, Lena Bogdanović govori o značaju kolektiva, odgovornosti umetnika, solidarnosti pozorišta, ali i o malim, ličnim ritualima koji praznicima daju smisao. Između scene i stvarnosti, ovaj razgovor je svedočanstvo o vremenu u kojem umetnost ne može, i ne sme, da ćuti.

U Pozorištu „Boško Buha“ stvarate dugo i intenzivno, koliko vam znači taj ansambl i njegova kolektivna energija u odnosu na individualnu glumačku karijeru?

– Ako postoji pozorište čiji bi zaštitni znak bilo zajedništvo, to je, van svake sumnje, Pozorište „Boško Buha“. Kolektivni duh i porodična atmosfera osećaju se na sceni i iza nje, u radionicama i kancelarijama. Ta energija zajedništva daje glumcu sigurnost i radost u stvaranju, a tako se i obraćamo našim najmlađim gledaocima na Sceni za decu, ali i onim nešto starijim na Večernjoj sceni. Nije slučajan slogan: „Više igre, više duha, Pozorište Boško Buha!“ Dodala bih i novogodišnju želju da se konačno vratimo, posle godina „izgnanstva“, na našu pravu adresu, Trg Republike 3.

Da li mislite da publika danas pravilno vrednuje umetnost i glumu, ili je percepcija drastično drugačija nego pre deset ili dvadeset godina?

– Apsolutno mislim da vrednuje. U trećoj deceniji 21. veka pozorišta su i dalje puna, filmovi se i dalje gledaju, bez obzira na sve „pretnje“ veštačke inteligencije. Striming servisi zapravo olakšavaju put do gledalaca, a izgleda da se i bioskopi prilično dobro drže. Bez obzira na sve izazove i ubrzani stil života, dobar film je dobar film, kao i glumačka kreacija, nastala ona u zlatnom dobu Holivuda ili prekjuče.

BOŽIĆNI INTERVJU Lena Bogdanović: "Tišina i neutralnost danas nisu opcija" 1
Lena Bogdanović, Foto: MIša Obradović

Imajući u vidu proteste studenata i društvenu klimu u Srbiji tokom 2025. godine, kako vidite ulogu umetnika i glumaca u javnom prostoru? Da li umetnost mora da bude društveno angažovana?

– U trenutku u kojem se nalazimo, od umetnika se očekuje da pokaže stav. Ćutanje i takozvana neutralnost za mene su neprihvatljivi. „Ne bavim se politikom“ ili „gledam svoja posla“ možda mogu da važe u nekoj uređenijoj zemlji, ali u Srbiji danas, nikako. Neki ljudi iz mog okruženja razočarali su me takvim držanjem ove godine, ali, na sreću, njih je zanemarljivo malo.

Sa druge strane, beskrajno sam ponosna na to koliko su pozorišta podržala studentsku i građansku borbu za slobodu. Pored toga što smo u jednom trenutku u februaru stali i stupili u sedmodnevni štrajk, pozorišta su postala mesta slobode. Sve naše akcije, Putujuće pozorište, Glumački bife na otvorenom 15. marta, podrška građanima tokom cele godine, pridruživanje studentima u akciji „Student u svakom selu“, pešačenja kolega do Novog Sada, Niša i Kragujevca, svedoče o tome.

Da, kažnjeni smo oduzimanjem budžeta, mnogi glumci završili su na crnim listama, dok režimski mediji ponavljaju priču o tome kako smo „odlično plaćeni“, iako su nam zarade među najnižima u regionu. Ipak, solidarnost i zajedništvo umetnika, uprkos svemu, daju nadu za dalje.

Da li je, po vašem iskustvu, biti glumac u Srbiji danas lakše ili teže nego pre nekoliko decenija, posebno kada je reč o slobodi izražavanja?

– Upravo smo ove godine pokazali koliko je reč glumca važna i koliko je sloboda izražavanja imperativ. Glumci su uz svoj narod, uz studente i građane, i to se svakodnevno vidi.

Uprkos političkim i društvenim pritiscima, šta vam daje nadu da se stanje u kulturi i medijima može promeniti?

– Volja, želja, zajedništvo i solidarnost. I nepopustljivost, istrajnost, sa malom dozom prkosa, ogromnom hrabrošću i pameću, to su nas studenti naučili ove godine. I kako oni kažu: niko nije umoran.

Kako biste poručili mladima koji su uključeni u proteste i studentske inicijative, šta umetnost može da im da, a šta bi oni mogli da daju umetnosti?

– Na ovo sam već dobrim delom odgovorila. Mi učimo od njih. Tu smo da im pomognemo, što i činimo. Sledimo njihove ideje i nastavićemo tako i u Novoj godini.

Rođeni ste 29. decembra, da li je vaša Nova godina uvek puna radosti ili ponekad „previše“ radna?

– Mi rođeni u poslednjim danima decembra navikli smo da rođendane slavimo u opštoj prazničnoj euforiji, što ima i prednosti i mana. Zato je možda najlepše negde otputovati, prošlogodišnji rođendan, proveden kod prijatelja u Strazburu, jedan je od najlepših ikada.

Ako biste mogli da izaberete jednu „novogodišnju ulogu“, lik iz filma, serije, predstave ili romana, koga biste odigrali u ulozi savršene Nove godine?

– Pre nekoliko sezona igrala sam Snežnu kraljicu u kultnoj istoimenoj predstavi Pozorišta „Boško Buha“, koja je bila na repertoaru više od dvadeset godina. Igrala sam je tokom decembra, čak i za svoj rođendan, i to je bilo potpuno bajkovito. Snežna kraljica mi je bila jedna od najdražih bajki u detinjstvu, a obožavala sam i istoimeni crtani film.

BOŽIĆNI INTERVJU Lena Bogdanović: "Tišina i neutralnost danas nisu opcija" 2
Lena Bogdanović, Foto: MIša Obradović

Koja vam je najneobičnija novogodišnja tradicija ili rezolucija koju ste ikada imali?

– Rezolucije se trudim da postavljam tokom godine, jer se ove novogodišnje nekako zagube. Što se tradicije tiče, tu sam klasičarka: jelku i stan kitim već u prvim danima decembra, slušam božićne pesme i gledam božićne filmove do iznemoglosti, nosim božićne džempere i uživam u kupovini poklona za najdraže. U to doba godine pomislim da uopšte nisam odrasla.

Da li više volite da u novogodišnjoj noći budete okruženi porodicom i prijateljima ili da gledate neku klasičnu pozorišnu predstavu?

– Naravno da volim da sam okružena porodicom i prijateljima, ali bih rado gledala pozorišnu predstavu ili, još lepše, igrala u njoj. Bilo bi predivno dočekati Novu godinu i nazdraviti šampanjcem u teatru. Nažalost, kod nas, za razliku od mnogih zemalja, čak i u regionu, ta tradicija ne postoji. Možda bismo mogli to da promenimo.

Ako biste morali da opišete 2025. godinu jednom linijom iz pozorišnog teksta, koja bi to bila?

– „Ja ću da ustanem,
zgažen, zgromljen, tlačen,
na čelične vojske
sa drvenim mačem!“

(Ljubomir Simović, „Putujuće pozorište Šopalović“)

Koja pesma ili film vam najčešće stvara atmosferu tokom zimskih praznika?

– Veliki sam fan božićnih filmova i pesama. Svake godine gledam „Love Actually“, „Home Alone“, „Umri muški“, „The Holiday“, ali i razne opskurne kičeraje sa Netfliksa, neki su bili toliko loši da ih nisam ni završila. Što se pesme tiče, neka to bude obrada obrade: ono što peva Billy Mack, ali umesto „Christmas Is All Around“, „Freedom Is All Around“.

Kada biste mogli da pozovete bilo koju javnu ličnost na vaše novogodišnje slavlje, ko bi to bio i zašto?

– Dosta mojih dragih, divnih i uspešnih prijatelja bavi se javnim poslovima, tako da sam to pitanje već rešila.

Šta ste najvažnije naučili o sebi u 2025. godini, kao umetnica i kao osoba?

– Naučila sam da se i dalje uči, svakog dana.

Kakav je vaš idealan prvi dan nove godine, miran i introspektivan ili spontan i pun avantura?

Idealan prvi januar je uz Bečke filharmoničare i mamine sarme, dok u pidžami plešem i „dirigujem“ Radetzky marš. A može biti i na aerodromu, u iščekivanju leta, u društvu najdražih osoba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari