Moji filmovi služe tome da se gledalac oseti neprijatno 1ulrih zajdl

„Ja sam pre svega posmatrač. Posmatram ljude, gledam ih i tražim ono što i mene emotivno dotiče i interesuje. Ali ne zanima me pojedinac, već čitavo društvo.

Ja idem svojim putem kroz svet, posmatram stvarnost i na taj način pronalazim teme za koje smatram da su društveno relevantne. Naravno da film uvek ima veze i sa mnom, jer da nije tako ne bi bilo ni filma. Ali to su pre svega neki tabui koji su relevantni za društvo i koje onda kao takve i treba tematski obraditi i razbijati“, kaže u razgovoru za Danas Ulrih Zajdl, austrijski reditelj i gost upravo završenog 11. izdanja Beldocs festivala.

Autor kontroverznih filmova „Uvoz/Izvoz“, „U podrumu“, trilogije „Raj“ („LJubav“, „Vera“ i „Nada“), „Safari“, pre dve godine je na Festivalu evropskog filma „Palić“ dobio nagradu „Aleksandar Lifka“ za izuzetan doprinos evropskoj kinematografiji. Ovaj put u Beogradu pripala mu je Plaketa Jugoslovenske kinoteke za doprinos kinematografiji.

„Moji filmovi najpre služe tome da se gledalac oseti neprijatno, ali to što će mu biti neprijatno može se pretvoriti u nešto produktivno, u neku vrstu spoznaje. Nije mi cilj da šokiram ljude. To ima smisla jedino ukoliko se iza šoka krije istina koja dopire do čoveka. Filmom ‘U podrumu’ izazvao sam priličan skandal u javnosti, koji se danima provlačio po medijima. I sa ‘Safarijem’ sam šokirao ljude, toliko da je dobar deo njih izašao iz sale“, objašnjava Zajdl, koji je već sa svojim debitantskim filmom „Matura“ o balu u malom austrijskom gradu Horn, u kojem je i odrastao, uznemirio pojedine gledaoce, zbog čega je izbačen sa filmske akademije.

U međuvremenu je za publiku postao voajer, mizantrop, cinik, društveni pornograf, provokator, pesimista…

„Ne smeta mi što me tako vide. Na to morate da računate. Čak i kada sam snimao svoje prve, kratkometražne, filmove prebacivali su mi da sam društveni pornograf. Međutim, ljudi su vremenom naučili da razumeju moje filmove. A oni koji nisu spremni na to su upravo oni koji će me i kritikovati“, dodaje Zajdl.

U svojoj domovini je ipak filmska zvezda. „Austrijanci su mazohisti. Oni me vole, iako ih psujem“, ističe kroz osmeh reditelj. Iako on i njegov slavni kolega Mihael Haneke svojim filmovima pokušavaju da uznemire austrijsko društvo, većina reditelja iz njegove domovine, kako kaže, snima ostvarenja podilazeći ukusu publike.

„Postoji opasnost da se naredna generacija mladih stvaralaca možda isuviše orijentiše prema ukusu publike, šta god to sad značilo. Više je usmerena na ono što bi moglo dobro da se proda i ima široku distribuciju. Čini mi se da filmovi sve više idu u neku prosečnost, a to je smrt kinematografije“, smatra Zajdl.

Ipak, dodaje, da je i on filmski producent. „Jasno mi je koliko je teško finansirati filmove koji su drugačiji, teški i koji možda neće odmah pronaći svoju publiku. Austrijsku kinematografiju i dalje prati ta srećna okolnost da ima novca. Naravno da je novca premalo, ali stvaranje filma je kulturni zadatak. To nije privreda. S druge strane, teško je da se čovek pozicionira i da nađe jednu pravu vrstu radikalnosti u svetu gde je s jedne strane sve moguće a istovremeno nije ništa moguće“, naglašava Zajdl.

On je svoju slobodu našao u dokumentarnim filmovima.

„Ja sam počeo da se bavim režijom jer sam hteo da pravim bioskopske filmove. To me je jako zanimalo. Ali u jednom trenutku sam se okrenuo dokumentarnim filmovima jer sam shvatio da njih mogu da snimam mnogo nezavisnije i sa većim stepenom slobode. Kod dokumentarnih filmova, budžet je daleko manji, ali to znači i daleko manje kontrole sa strane. Meni je bilo važnije da te filmove pravim u potpunoj slobodi i da nisam obavezan time što već postoji neki predefinisani scenario koji treba da sprovedem u delo“, priča Zajdl.

A sloboda je, kako kaže, ono što filmu daje veću radikalnost i samim tim uticaj na društvo.

„Film bi pre svega trebalo nešto da menja, a da li će zaista i promeniti, to je već pitanje. Ali mislim da svaka umetnost – likovna, književnost, pozorište – treba da postoji da bi ljudima skrenula pažnju na to gde smo. Umetnost mora da bude radikalna u tom smislu. Inače, nema svrhe. Makar ne za mene. Možda radikalna nije dobra reč, ali želim da kažem da umetnost treba da proširi svest, da da neke nove ideje. Jer ako se ona svodi samo na zabavu i na konzumiranje zabave, onda ona za mene ne vredi“, naglašava autor.

On dodaje da je, kada je bio mlad, snimao filmove da bi promenio svet, ali je vrlo brzo shvatio da to nije moguće. „Ali nema smisla snimati filmove, ako ne želimo da izazovemo kod gledalaca neku vrstu promene svesti, da je na neki način dotaknemo i prodrmamo“, ističe Zajdl.

I njegov novi film „Okrutne igre“, koji će biti pred publikom najverovatnije 2019. godine, biće prst u oko evropskoj publici. Biće to njegov povratak igranom filmu, nakon dva dokumentarca („U podrumu“ i „Safari“).

„Film govori o dvojici braće. Jedan od njih je ostareli šlager pevač, koji je primoran da teši udovice, kako bi pomogao ćerci da sakupi novac i emigrira u Kanadu. Drugi živi u Rumuniji i u vezi je sa jednom Rumunkom, ali se ta veza raspada jer izlazi na videlo da on ima pedofilnih sklonosti. Tu je i otac, koji živi u Austriji, u ustanovi za brigu o dementnima. U toj njegovoj dementnosti isplivava da je imao nekih veza sa nacionalsocijalizmom, što sinovi nisu znali“, najavljuje siže svog novog filma Zajdl.

Nije mi važna granica između igranog i dokumentarnog filma

„Za mene kao autora ne postoji razlika između dokumentarnih i igranih filmova. Ali naravno da ona postoji. Film postaje igrani onog trenutka kada glumci, izvođači, protagonisti ne tumače sebe nego neku ulogu. To je igrani film. Ja sam jako dugo radio takozvane dokumentarne filmove koji zapravo nisu dokumentarni, jer su u njima bili izmišljeni likovi ili priče. S druge strane, u svojim igranim filmovima pokušavam da dobijem taj efekat dokumentarnog, da bi gledalac imao osećaj da je uronjen u stvarnost, dokumentovanu realnost. Ne želim da povučem neku jasnu granicu. Ona postoji, ali meni nije bitna“, objašnjava Ulrih Zajdl.

Najbolji na Beldocsu

Film Mladena Kovačevića „4 godine u 10 minuta“ proglašen je za najbolji film srpskog takmičarskog programa 11. festivala dokumentarnog filma Beldocs. U pitanju je eksperimentalni arhivski dokumentarac koji govori o Draganu Jaćimoviću, prvom Srbinu koji je osvojio Mont Everest. Građu filma čine dnevnički zapisi i video arhiva tokom ekspedicije. Priznanje ove selekcije za najbolju kameru pripalo je Kosti Glušcu za film „Poslednja avantura Kaktus Bate“, dok su za najbolju montažu nagrađeni Tomas Ernst, Ana Lagator i Nataša Pantić za film „Kada dođu svinje“. Najbolji film međunarodnog takmičarskog programa je „Meteori“ reditelja Gursana Kelteka, dok je „Boli Bana“ reditelja Simona Giljarda dobio posebno priznanje.

Projekcijom film „Okupirani bioskop“ Senke Domanović u Kombank dvorani završen je ovogodišnji Beldocs, a autorka je dobila posebno priznanje direktora festivala Mladena Vušurovića. Beldocs festival trajao je od 7. do 14. maja, kada je prikazano 98 filmova, podeljenih u 14 programskih celina u 11 bioskopskih dvorana. Među 130 gostiju, u Beograd su došli i Ejbel Ferara, kultni američki reditelj, Rut Bekerman, ovogodišnja pobednica Berlinala, i Ulrih Zajdl, jedan od najznačajnijih reditelja današnjice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari