„To su fini ljudi, pravi Beograđani, nisu za rudnik“ bile su reči Olivere Marković u kultnom „Balkan ekspresu“ izgovorene intonacijom i praćene izrazom pod neponovljivom glumačkom šifrom. Po toj jedinstvenoj formuli s kojom je branila brojne karaktere tokom svoje glumačke karijere igrajući s lakoćom, i u pozorištu i na filmu upleli su se i njen specifičan alt, harizmatičan pogled i neverovatan šarm, kojim je plenila i van svoje profesije.
Ove subote, nepunih godinu dana nakon smrti glumca Radeta Markovića, s kojim je u jednom periodu života bila u braku, napustila nas je Olivera Marković, glumačka diva bez premca. I „neprevaziđena“, kako je tačno zapazila njena koleginica Ružica Sokić. „Najbolja osoba iz te branše“, kazao je glumac Slavko Štimac, koji je sa njom igrao u drami „Braća po materi“, ali i u svom drugom filmu.
– Pamtim je još kad smo zajedno snimali 1972. godine „Ratko i Medved“. To mi je bio drugi film u životu i teta Oliveru pamtim po svemu najboljem – divna, vedra, duhovita, žena. Mislim da ona, najverovatnije spada među nekoliko najznačajnijih glumica bivše Jugoslavije. Velika glumica i divna žena. Pamtiću je samo po najboljem“, rekao je Slavko Štimac za Danas.
– Olivera je bila istinska velika zvezda srpskog i jugoslovenskog glumišta . Igrala je u nekoliko najznačajnijih jugoslovenskih filmova i pozorišnih predstava koje su obeležile kulturu na ovim prostorima. Mogla je da igra i u velikim svetskim projektima i na velikim svetskim scenama i pri tom je sačuvala iskrenost i brigu koja je krasila njenu jedinstvenu prirodu i po tome ću je pamtiti – kazao je Nebojša Bradić za naš list.
– Oliveru sam obožavala i obožavaću je do kraja mog života. Bile smo bliske i imala sam čast da igram sa njom. Sa svim ulogama koja je ostavila iza sebe u pozorištu, na filmu i televiziji ona spada u rang najvećih evropskih glumica kao što su francuskinje Žana Moro i Simon Sinjore, kao i velike engleske glumice Džudi Benč i Megi Smit. U nekim stvarima Olivera ih čak prevazilazi budući da je bila svestranija. Osim toga što je bila fantastična glumica, ona je bila talentovana i za muziku što se videlo kada je pevala pre svega ruske romanse u čemu je postigla veliki uspeh – kaže glumica Milena Dravić.
Prema njenim rečima, Markovićeva je gostovala po celom svetu, od Australije do Amerike. „Zadnjih godina je bila teško bolesna i mediji su je nekako zanemarili, ali smo imali sreću da je gledamo u seriji „Otvorena vrata“ i u „Balkan ekspresu“ koji su se reprizirali. Toliko dobrih uloga je imala da pokriva celo naše glumište.“, kaže Dravićeva, koju je iskreno potresla smrt velike glumice. Ona ističe da je Olivera Marković bila divna i kao čovek.
– Toliko je sa njom moglo fantastično da se sarađuje i da se veseli. Taj njen smeh bio je zarazan. Njena veselost i njena dobrota… Mnogo mi je žao što je više nema, ali mislim da je mladim generacijama ostavila mnogo štošta što će morati da uče od nje – kazala je Milena Dravić.
Glumica Olivera Marković rođena je u Beogradu . 3 maja 1925. godine. Glumom je počela da se bavi još u detinjstvu, a za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu je sa grupom vršnjaka spremala predstave na Kolarčevom univerzitetu i u beogradskim stanovima. Bila je jedan od prvih studenata Pozorišne akademije u Beogradu, u klasi Mate Miloševića 1948. godine, a već sledeće je postala članica Beogradskog dramskog pozorišta. Prvi film, „U raljama Jugoslavije“, snimila je već 1945. godine a tokom karijere igrala je u ukupno 66 filmova Posle kraćeg angažmana u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, 1967. godine postaje je član Narodnog pozorišta u Beogradu gde je ostvarila je više od 30 značajnih uloga, od Darje u „Tihom Donu“, preko Maše u Tolstojevom „Živom lešu“, Agafje u Gogoljevoj „Ženidbi“, Juliške u Nušićevom „Putu oko sveta“, Arkadine u Čehovljevom „Galebu“, Babe u „Gorskom vijencu“, Žene u „Pat ili igra kraljeva“, Gospođe Olge u istoimenom komadu Milutina Bojića, Gđe Jece Đerman u „Kako zasmejati gospodara“ Vide Ognjenović, Filamente i Madam Parnel u Molijerovim „Učenim ženama“ i „Tartifu“ do Brehtove Majke Hrabrosti, Nušićeve Živke ministarke te Stankovićeve Koštane. Penzionisana je 1989, a poslednju premijeru na matičnoj sceni igrala je 1998. godine kada je tumačila lik Mame u Makdoninom komadu „Sakati Bili sa Inišmora“. Dvostruka je dobitnica nagrade Narodnog pozorišta – za uloge Majka Hrabrost (1972) i Klara („Leda“, 1978). Najveće priznanje koje dodeljuje Narodno pozoršte – Plaketu, dobila je 1988. Ostvarila je i najraznovrsnije dramske likove na drugim teatarskim scenama širom bivše Jugoslavije. Među njima su Maša u „Tri sestre“, Dunja u „Zločinu i kazni“, Katarina „Ukroćena goropad“, Margaret „Mačka na usijanom limenom krovu“.
Dobinica je i nagrade „Zlatni ćuran“ za životno delo na festivalu „Dani komedije“ u Jagodini i Oktobarske nagrade grada Beograda. Među filmskim nagradama ističu se Srebrna i dve Zlatne arene na Filmskom festivalu u Puli, te „Slavica za ukupni doprinos razvoju filmske umetnosti. Olivera Marković iz braka sa Radetom Markovićem, ima sina slavnog reditelja Gorana Markovića. Želja da glumi u sinovljevim filmovima joj se ostvarila i tu je prema mišljenju znalaca postigla izvanredno umetničko umeće igrajući u njegovim filmovima „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Majstori, majstori“, „Turneja“.
Glumac se postaje ulogom
Olivera Marković je bila racionalna i nije verovala u tezu Stanislavskog po kojoj nema malih uloga, već samo malih glumaca. Govorila je da niko u svetu nije od restlova napravio karijeru. Glumac se postaje isključivo ulogom.
Jednom je rekla: „Danas bih birala mirniji život, intimniji, da nadoknadim ljubav koju nisam dala onima kojima sam morala.“
Minut ćutanja
Povodom smrti glumice Olivere Marković, saučešće porodici uputili su brojni njeni poštovaoci uključujući predsednika Srbije Borisa Tadića, a sinoć su u Sopotu učesnici festivala minutom ćutanja odali poštu velikoj glumici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


