„Sa nestrpljenjem očekujem povratak u Sava Centar, da zatvorimo uzajamni krug primanja i davanja. Koliko god dajem, toliko i primam. Dođe toliko ljudi koje ne poznajem, ali koji poznaju moju glazbu i mene kroz nju, toliko dobro, možda i bolje nego oni koji su kraj mene.
To je fascinantno. To su prijateljstva koja se stvaraju kroz glazbu“, kaže uoči beogradskog koncerta Josipa Lisac, unikatna pojava muzičke scene Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ova pevačica sa karijerom dužom od 40 godina nastupiće u petak, 14. februara, u Sava centru, a u razgovoru za Danas govori o beogradskoj publici, muzičkom putu, kritikama, ali i o ljubavi i životu.
Kakva je beogradska publika?
Kroz sve godine što sam dolazila u Beograd, a dolazim od svoje 17. godine, mogu reći samo najlepše. To je fenomenalna publika koja ima taj beogradski glazbeni svetonazor, s obzirom da je tu baština velikih glazbenika – od džez, klasične do pop i rok glazbe. Tu je stvoren jedan izuzetan muzički ukus i ljudi znaju šta je kvaliteta. I nije reč samo o ljudima koji dolaze na moje koncerte, nego generalno. Vrlo otvoreno se pokazuje da se zna šta je dobro.
Kojom pesmom otpočinjete koncert i hoćete li imati goste?
Mislim da ću započeti pjesmom Ave Maria. Nekako uvek započinjem tom molitvom. Ona nas sve smiri, u smislu zahvale i poniznosti. Prošlog puta nisam imala goste, a sada ću dovesti riječku grupu Quasarr, s kojom sam prošlu jesen načinila jednu lijepu pesmu – „Ljubav“. Ta grupa ne podilazi, već stvara ono u što vjeruju. To je krasno.
U čemu je tajna vašeg albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji mnogi smatraju najboljim albumom jugoslovenske muzike?
U našem muzičkom časopisu „Kantus“ Siniša Škarica je napisao veliku analizu zašto je Dnevnik takav, zašto ga ljudi vole, zašto je velik… On spominje puno srpsku društvenu intelektualnu sredinu, koja je imala čak i svoje objašnjenje zašto je Dnevnik veliki. Neki važni kulturnjaci su rekli da je, budući da smo tada bili iza željezne zaveze, to bio prvi album koji nas je nekako povezao sa svim onim što se dešava u svijetu. Veliki pomaci su napravljeni sa tim albumom, a što su godine više prolazile, on je postajao sve jači. Kao i sve što je dobro. Taj album je prošle godine slavio 40. rođendan, pa mislim da je takvo djelo svetski primjer. Inače, kada se stvarao, nisam znala da će to biti tako veliko. Možda se jednog dana dogodi da taj isti Dnevnik bude jači od samih autora i ljudi koji su ga pronosili. Neka bude, to bi bilo fantastično.
Tokom karijere niste pravili kompromise, koliko je to bilo teško?
Kompromis je, po meni, kada u nešto vjeruješ pa onda to sutra zaboraviš i vjeruješ u nešto drugo. U prevodu, prodaješ i ono malo uvjerenja, sebe, svog talenta i samopoštovanja. Ne, ja to nisam mogla napraviti. Teško je ustrajati i da onda na kraju imaš ono samopoštovanje, jer nisi rasprodao svoje snove i sanjarenja. Treba sanjariti, držati ideale na okupu, da su kraj tebe, da te vode… A to je jako teško.
Kako biste opisali put koji ste prešli za prethodnih 40 godina?
Kroz trnje do zvijezda. Još uvijek sam na tom putu. Dočeka me negdje trnje, ali nadilazim to. I to ne iskustvom, jer to nema veze sa iskustvom, nego sve nadilazim svojom ljubavlju, voljom i željom. No, mada ne mogu za sebe reći da sam umjetnica, sada sam na putu i težim ka tome da uhvatim samo trunku umjetnosti. Samo da vidim kako to izgleda. Skromno zvuči, ali je istinito.
Kako reagujete na kritike?
Ja sam cijelo vrijeme kritizirana. Mislim da sam osoba koja definitivno izaziva i divljenje, a sa druge strane i neko zgražanje. To je tako jer sam slobodna, nisam pravila kompromise, svoja sam cijeli život. Hrabra sam. Idem u rizike, a kroz rizike moraš očekivati da ćeš se nekome svidjeti a nekome ne. Ja imam nešto što sam stekla još kroz pjevanje u dečijem zboru Radio televizije Zagreba, a to je da sama znam što je dobro, a što nije. Dakle, ne ovisim o tome da će mi neko reći da sam divna i da mi onda to bude „hrana“. Ili da padam u očaj kada mi neko kaže da ne valjam. Ne, sama moram znati koliko je nešto dobro, ili, ako nije dobro, koliko nije dobro. To sam naučila. Jako sam samokritična i znam nositi kritiku. Jedino me može povrediti da me neko ne kritizira nego me napada kao osobu.
Kako vidite često poređenje Lejdi Gage i vas?
Nervira me. Strašno me nervira.
Ljubav je tajna
Budući da je koncert na Dan zaljubljenih, kakva je vaša definicija ljubavi?
Pročitala sam jedan jako lijep aforizam o ljubavi – ljubav je najveća tajna i stoga je svatko sam treba otkriti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
