Prerano krenulo proleće poslalo je i svog crnog ptičjeg vesnika da se oglasi, umesto da je još dugo, dugo ćutao nad sudbinom i trajanjem Semke Sokolović Bertok, koja je svoj umetnički i ljudski vek besprekorno koristila kao jedna od najdragocenijih i nepotrošivih zvezda, velike plejade umetnika – scenskih pesnika i mađioničara koji su bili među retkim, preostalim zlatnim prahom posutim zvezdama, ne trošnih, nego uvek i dugo, ljudski i umetnički, među odabranima.
Prerano krenulo proleće poslalo je i svog crnog ptičjeg vesnika da se oglasi, umesto da je još dugo, dugo ćutao nad sudbinom i trajanjem Semke Sokolović Bertok, koja je svoj umetnički i ljudski vek besprekorno koristila kao jedna od najdragocenijih i nepotrošivih zvezda, velike plejade umetnika – scenskih pesnika i mađioničara koji su bili među retkim, preostalim zlatnim prahom posutim zvezdama, ne trošnih, nego uvek i dugo, ljudski i umetnički, među odabranima.
Kada sa nostalgijom govorim o vremenima prošlim i sećanju, misliću na mnoga godišnja doba, pozorišne sezone kada sam imao retku privilegiju da je gledam u mnogo njenih rola u matičnom, proslavljenom zagrebačkom „Gaveli“. Neverovatno je koliko sam često u poslednje vreme mislio na nju. Povod je bio film „Grbavica“, gde se uzgred, retko pominjalo to njeno čudesno umeće, od malog zadatka – veliko čudo, vrhunac umetničke mudrosti i bravura da mnogo više kaže ćutanjem nego silnim rečima.
Za nas koji smo sedeli u neke noćne sate pred njom na sceni, polako a široko otvarala bi se naše oči na tu čudesnu pojavu i moć, očiju dubokih i toliko mudrih koje su bile posed Semke Sokolović Bertok, nama srcem darovanih. Podjednako bravurozno izvodila bi sve svoje velike scenske zadaće i one druge, koji se nekako nespretno i više ružno zovu – manjim. Podjednako velika u dramama Krleže, jednostavno je bila rođena za njega i njegovo mudroreko pero, ili u onim filmskim rolama koje smo videli kao Semkino umeće da odstrani sve iz spoljnjeg sveta, čim bi se podigla zavesa i da se sva usredsredi na čaroliju svog zadatka, ne ostavljajući nas same ni tren, niti posustajući, uvek sa nama koji smo njenom igrom bili na mah podvrgnuti onom već dosta pohabanom i samo retkim odabranicima preostalom čudu – snovima.
Ljudske sudbine: prerano preminula njena sestra Badema, stalno u njenom srcu i rečima, sestra je poput meteorita preletela zvezdanim nebom retka među pevačkim velikanima svojih dana, glasa poput kristala savršenog. Semka Sokolović Bertok nema više svoje brodove za daleka pozorišna putovanja, nema više nijednog puta ovde. Neće biti više novih uloga ovde, niti filmova, niti će više ikada pohoditi neka druga, nesaglediva mora, svojim tako mudrim i dubokim očima.
Ali ovaj grad, pa još mnogi nedaleki gradovi i ko zna koji sve zakutci gde je stizala ona, koja je tako velemajstorski odigrala svoju umetnost, a kratak ljudski vek, ostaće naša dragocenost, među malobrojnim koje ćemo pamtiti i čuvati dok iza nas neće više biti brodova, ni puteva, ni dalekih mora, ni pozorišnih čuda, tako stvarnih i tako velikih kakvim ih je činila umetnica Semka Sokolović Bertok.
Semka Sokolović Bertok rođena je 22. decembra 1935. godine u Sarajevu, 1956. debitovala je u filmu Bojana Stupice „U mreži“, umrla je 4. marta u zagrebačkoj bolnici Rebro, biće sahranjena 10. marta na zagrebačkom Mirogoju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


