Senad Šahmanović, autor filma „Vude, ti si pobijedio“ za Danas: Grozan je osjećaj kada ste tako veliki, a neko vam kaže da niste podobni i da je vaše vrijeme prošlo

Ovo ostvarenje govori o Dušanu Vukotiću, jedinom jugoslovenskom dobitniku Oskara, čiji je „Surogat“ postao prvi neamerički animirani film osvajač ove nagrade.

Film govori o njegovom usponu i padu, a promeni društvenog statusa i prolaznosti slave, ali i zemlje kao konstrukta.

Senad Šahmanović nam je malo više rekao o identitetu, opomenama koje nosi ovaj film i autorskom sazrevanju.

U Vašim filmovima je česta tema identitet i vraćate joj se iz različitih uglova i načina. Šta je to što vas vraća tome iz filma u film?

– To je vjerojatno nešto podsvjesno što dolazi iznutra, iz neke potrebe za tim temama. To bi već mogli psiholozi da analiziraju zbog čega odabir tih tema. Stalno kada razmišljam i kada putujem, ljudi su se od pamtivijeka mijenjali, mijenjali su mjesta. Pa su se prilagođavali, pa su mijenjali kulture, pa je to uticalo. I iz toga miksa su dolazila i velika djela i velike misli i ljudi su bili inspirisani jedni drugima, različitostima.

Ako govorimo sada o tome, negdje smo svakako dio sebe ostavili na toj podijeljenosti. A taj identitetski limbo i ovi likovi koje sam ja kreirao, oni su zapravo ta neka priča. Pitanje gdje pripadam nije samo geografski pojam, nego je mnogo dublji, unutra, krije se u samoj osobi. I na to pitanje nekada je teško pronaći odgovor.

Kada je u pitanju Dušan Vuković, to je priča o meteorskom usponu i nakon toga maltene nestanku iz fokusa. Dok ste istraživali tu arhivsku građu i lična svedočanstva, šta je ono što Vas je možda najviše iznenadilo ili pogodilo u svemu tome? Nateralo Vas da prosto morate da ispričate tu priču?

– Ovaj proces rada na ovom filmu se odužio iz brojnih nekih razloga, ali s druge strane film je sazrio. I ja sam nekako, radeći ovaj film, sazrijevao. Kada sam paralelno radio druge neke filmove to je uticalo na sazrijevanje mene kao osobe i kao filmskog redatelja. S druge strane, kada obrađujete lik i djelo, tako, značajne osobe, značajnog stvaralaca, to vam daje neku vrstu optimizma, to vam daje jednu vrstu entuzijazma, i kada shvatite da su oni u nekakvim skromnim uslovima stvarali, pravili, posebno u počecima, pravili ozbiljna djela koja su bila i tehnički zahtjevna, koja su idejno bila, da kažem, razigrana, kreativna, lucidna, onda nema opravdanja za nerad.

Zašto mi kao generacija koja dolazimo nismo u stanju da pravimo takva djela, nego uvijek se nađu nekakva opravdanja. Ja sam naučio da treba tražiti način kako da mi, kako kroz rad, tako i kroz postupke, iskažemo naše stavove, podijelimo ono što svako u sebi ima da kaže svijetu. Tako da je to jedna od ideja.

Drugo, i taj uspon je nešto isto kao opomena svakom čovjeku da se svakome može to desiti u jednom trenutku. I posle kažemo – taj čovjek, ipak on tada nije odreagovao u tom trenutku kako bi trebalo i ta relativizacija je ključna stvar kada želite nekoga da smjestite na neko mjesto koje vi mislite da nekom pripada. Tako da se prvo kreće sa ovom relativizacijom i razgovorima, a onda sve to pratimo i čovjek shvati da je nemoćan protiv toga i ostaje mu samo, kao što je taj slučaj bio sa njim, da je i obolio i da se osjećao i nesrećno i tužno nekako.

Niko ne očekuje da mu se može tako nešto desiti i vjerujem da je to i grozan osjećaj kada ste tako značajni, veliki, kada imate toliko toga da kažete, vama jednostavno neko kaže u tom trenutku da vi niste podobni i da je vaše vrijeme prošlo.

Kako ste napravili balans između nostalgije prema školi crtanog filma u Zagrebu iz tog vremena i odnosa države prema umetnicima?

– Kada sam radio ovaj film, već sam sazrio kao autor, i shvatio da ne želim da upadam u zamku subjektivnosti, da impresioniram tim likom i dijelom, da to budu samo pohvale i isticanje njegove genijalnosti već da nađem pravi balans između toga, između društvenih okolnosti i onoga što se njemu desilo.

Ja volim taj stil u kome se ne nameće moja ideja kao autora, da kažem šta je ispravno, ovi su krivi, nisu krivi, već je potrebno dati gledatelju da i on procijeni i da on aktivno učestvuje u otkrivanju i donošenju zaključaka šta je ideja, šta se desilo, zašto se desilo, gdje se nalaze krivci i da jednostavno ne upiremo prstom ni u koga, a da se zapravo zna ko stoji iza svega toga i da su oni ti koji su, da kažemo, zli ljudi, ne treba ih imenovati, ali prepoznat će se oni na kraju. To je bila ključna stvar, da je to vrsta filma koji ne donosi zaključke, ne implicira, ne sugeriše nego ostavlja prostora gledatelju da on razmišlja o stvarima o kojima priča.

Šta bi za Vas bila pobeda u današnje vreme?

– Ta pobjeda je zapravo da mi kao društvo smo sposobni i spremni da se suočimo sami sa sobom, da se suočimo najprije sa stvarima koje nisu afirmativne, da smo svi u stanju da pravimo greške i da iz tih grešaka pravimo budućnost, da iz tih grešaka generacijama koje dolaze ukazujemo da te greške nije dobro praviti, da jednostavno treba vjerovati u nauku, kulturu, obrazovanje, da kažemo i oprost, ali i da se doživi spoznaja. I kada se svi ti elementi spoje uz adekvatno praćenje, obrazovanje i sisteme, vjerujem da bi generacije koje dolaze napravile mnogo bolje rezultate i mi bi kao društvo bili uređeniji.

Ja mislim da se to mora desiti jer ovdje u ovom generalnom području na Balkanu je toliko talentovanih, toliko kvalitetnih ljudi kojima treba dati prostora i prilike i naravno investirati u obrazovanje, u edukaciju da bismo dobili kvalitetne ljude, a onda nakon toga dati im priliku da se razvijaju i da ostanu tu da zajedno sa svojim kvalitetom izgrađujemo jedno društvo na nekim dobrim principima.