Bitka za Ivu Andrića i njegovo delo

Takva mišljenja osuđivana su u samoj BiH i u Srbiji, ali su reakcije bile slabe u odnosu na orkestriranu antiandrićevsku kampanju koja je dosegnula vrhunac knjigom Rusmira Mahmutćehajića „Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja“ („Clio“, Beograd, 2015, recenzenti dr Ivo Banac i dr Slobodan Prosperov Novak). O ovoj knjizi koja govori o svemu sem o Andrićevoj književnosti na naučno književnoteorijski i književnoistorijski način, u našoj sredini je bilo vrlo malo reakcija, što pokazuje koliko je ovdašnja kultura kritičke misli spala na niske grane. A „Andrićevstvo…“ je zaslužilo gromoglasne komentare i razgovore, stav Andrićeve zadužbine, pa i organizovanje okruglog stola (što je sigurno bio cilj izdavača, poznatog po smelim iskoracima, baš sa namerom da prizove zaspalu kritičku reč).

Naravno, teško je probuditi one koji u zemlji Srbiji spavaju mrtvim snom. A u tom snu im se povremeno javlja da Andrić, svaka mu čast na „Nobelovoj nagradi“, i nije baš bio stamenog karaktera; jeste, za vreme okupacije držao se dobro, ali je pred Titovom vlašću pokleknuo, možda čak i u „Partiju“ ušao… Iako je izjavio da je srpski pisac, takvi mu i danas prebrojavaju srpska krvna zrnca i zajedno se, sa onima koji ga smatraju mrziteljem muslimanstva, svrstavaju pod istu kapu lažnih predstava i opasnih mitova koji zaklanjaju najbitnije – veliku književnost koju je ispisao.

Bitka za prošlost

Bilo je potrebno da sazri vreme pa da se u strogim akademskim krugovima na obe strane pojave ozbiljni analitičari koji će se okrenuti naučnim činjenicama i njima dokazati da se Ivo Andrić, nesumnjivo najveći pisac na jugoslovenskom prostoru, u Bosni i Hercegovini vrlo sistematično zloupotrebljava u ideološko-političke svrhe a njegova literatura, koju bahato provlače kroz blato, služi za zlomisleno uobličavanje i učvršćivanje bošnjačkog nacionalizma, zasnovanog na fikciji o dobrobiti Osmanskog carstva i sve otvorenijem agresivnom vezivanju za islam. Tako su se <B>pred<B> čitaocima našle dve knjige, politologa i filozofa iz Sarajeva i pariskog doktoranda Tarika Haverića „Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ („ECLD“, Sarajevo 2016) i profesora južnoslovenske književnosti i moderne književne teorije na „UC London“ Zorana Milutinovića „Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam“ („Geopoetika“, Beograd 2018). Ta dva dela ne samo da korespondiraju već se, kad je reč o ovakvoj bezočnoj manipulaciji književnim delom Ive Andrića, dopunjuju i daju preciznu (sa predistorijom) sliku delovanja (i) današnje bošnjačke intelektualne i političke elite, čiji će plodovi kao rezultat ovakvog sugestivnog obmanjivanja javnosti i perfidnog podgrevanja resantimana tek pokazati svoju gorčinu i zlehudost.

Haverićeva knjiga šire je zamišljena od Milutinovićeve, ona analizira opšte stanje duha „bosanskog muslimanskog subjekta“ u BiH danas, kritički metodično obesmišljavajući njegove napore da u savremenom sekularnom svetu zakorači unazad, postavljajući kao ideale društva „islamski svijet (arapske zemlje, ali sve više dekemaliziranu Tursku), koji nikada nije usvojio prosvjetiteljske vrijednosti pa otud ne uspijeva da se nosi sa zahtjevima političke modernosti. Taj neuspjeh nema veze s dogmatskim sadržajem vjere, već s činjenicom da islam kao religija nije prošao kroz demitologizaciju“. U sklopu primera (na žalost brojnih) Tarik Haverić analizira i odnos prema Andrićevom delu, dokazujući da je njegovo prikazivanje u izvrnutom ogledalu daleko od književne kritike već je čisto ideološko razračunavanje.

Kritika bosanskog uma

I dok Haverić Andrića spominje analizirajući ono što kao deo tog sveukupnog trenda bosanski muslimanski subjekt falsifikuje u vezi sa njim, knjiga Zorana Milutinovića je posvećena samo Andriću, ali ne može da zaobiđe aspekte ideološko-političkog manira kojim se obezvređuje sveukupno delo ovog nobelovca (pored proze, taj manir najčešće za „dokaz“ koristi Andrićevu „doktorsku disertaciju“ i tzv. „Aide-m�moire“ o albanskom pitanju). Milutinović detaljno analizira glavne „argumente“ svih koji Andrića, i pogrešno i zlonamerno, interpretiraju kroz prizmu bosanskog nacionalističkog diskursa, razložno dekonstruišući njihovu isfabrikovanu mitomaniju. Milutinović Haverićevu „Kritiku bosanskog uma“ uzima za referentnu, a krajnji ishod rada oba autora jeste da su, nezavisno, svojim naučnim istraživanjima došli do istog zaključka – reč je o potpuno retrogradnoj interpretaciji istorije, koja vodi u tamni ćorsokak.

Valja se zapitati kada je i zašto nastala ova, kako Haverić kaže, trajna opsesija već treće generacije bošnjačko kulturno-intelektualnih elita Andrićevim pisanjem. Prema mišljenju književnog istoričara i komparatiste Staniše Tutnjevića („Truli plodovi „bosanskog duha“ Tunje Filipovića“, „Srpski književni list“, br. 18/123, maj, juni i juli 2017) začetak se može naći u pogrešnom i proizvoljnom citiranju rečenice iz poznatog eseja Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti“ (prošle godine se navršilo pet decenija otkada je objavljen u sarajevskom časopisu „Život“). Iako, kaže Tutnjević, nije moguće utvrditi kada se to prvi put desilo, Filipoviću se pripisuje da je rekao kako je Ivo Andrić Bosni „više zla“ ili „više štete“ naneo nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i krv prolijevale (to je ona famozna priča o Andrićevoj krivici za predstavu o Bosni kao tamnom vilajetu, u okviru koje je navodno stvorena porazna, negativna slika o muslimanima). Iako je ta Filipovićeva percepcija Andrića jednostavno nepostojeća, ona svejedno „pola vijeka uspješno parazitira i onečišćava prostor oko našeg jedinog nobelovca“, kaže Tutnjević. I ipak se na osnovu nje Filipoviću i dan-danas pripisuje da je bio rodonačelnik i veoma značajan akter negativne recepcije Ive Andrića. U toj recepciji, poput grudve snega koja izaziva lavinu, Andrićevo delo bezočno se tumači i danas, a sam pisac anatemiše kao klevetnik Bošnjaka, izdajnik, četnički ideolog, čak nacista.

Zoran Milutinović ovaj bošnjački nacionalizam secira snažnim argumentima i logikom, dokumentujući kako oni koji napadaju Andrića ništa ne dokazuju i u vatri svojih tendencioznih insinuacija i lažnih tvrdnji, kako kaže, proizvode kognitivnu maglu. Ta je magla tmasta i gusta, a sasvim obavija uradak elektroinženjera Rusmira Mahmutćehajića koji iz te neprozirne filosofsko-psihološko-religijske pare zbori (između ostalog) kako u „pripovijedanju Ive Andrića muslimanskome bosanstvu nije priznata uključenost u sakralnu civilizaciju, jer je svedeno na političnost bez teološkog sadržaja. Tako mu nije priznata ni metafizička zasnovanost svijeta kojem pripada“ (ma šta to značilo, prim. A. C). Teško tom bosanskom muslimanskom subjektu koji brane ovakvom argumentacijom…

Protiv opskurantizma

Kako se akademski nositi sa ovakvim kontekstom? Logika je najubojitije oružje, kao pratilac stručne analize, zasnovane na najsavremenijim književno-kritičkim teorijama. Ali lele! Zagovaračima diskursa koji Milutinović i Haverić kritikuju prvo treba objasniti elementarne pojmove iz književne teorije, od kojih je jedan da se ne smeju brkati istorija i fikcija, niti stavovi junaka izjednačavati sa stavovima autora, pa ih tek onda suočiti s činjenicom da učestvuju u amoralno politički osmišljenom novom bošnjačkom nacionalizmu.

Ogromna erudicija Haverića i Milutinovića i suverenost u polemici u koju su ušli ne samo da vezuju ruke suprotnoj strani, već svedoče koliko su nužne ovakve knjige „protiv opskurantizma ili skalpel kritičke svesti“ kako to divno napisa Danilo Kiš pre tačno 40 godina u svom briljantnom „Času anatomije“. Izvrgavanje ruglu takve političke ideologije sasvim je legitimni način borbe protiv nje, pa će se tako čitalac slatko smejati ironiji i sarkazmu koje obilato koriste i jedan i drugi autor, ne libeći se da i surovo istinito kažu kako se dobar deo zaključaka koje osporavaju graniči sa zdravim razumom.

Ako Milutinovića polemički žar vrlo retko odvede u sferu politike, čime se izlazi iz okvira naučno-akademske priče, ili u suvišni ekskurs poput onog o filosofskoj metafizici i tradicionalizmu Rene Genona, on se može razumeti. U pitanju je izuzetno ozbiljna „bitka za prošlost“, bitka u kojoj se i Milutinović i Haverić (kamo sreće da se u Srbiji nađe pisac tako hrabre knjige koja bi, parafraziramo, imala naslov „Kritika srpskog uma“) naučno i ljudski suprotstavljaju uspostavljanju jedne političke opcije u kojoj bosanski um ubrzano regredira, napredujući sve dalje od onoga što su civilizacijske vrednosti modernog sveta.

I, na kraju, postavlja se pitanje „Da li je odbrana Andrića jalov posao?“ Koliko god nam ono u zaključku knjige Zorana Milutinovića zazvučalo pesimistički, po ogromnom trudu koji je uložio u pisanje „Bitke za prošlost…“ odgovor mora biti pozitivan. Jer, nije baš svaki um, i za svagda zatvoren.