Knjiga „Gospodin X – Džordž Kenan u Beogradu 1961-1963“ nastala je posle zapažanja da o ličnosti oca teorije „obuzdavanja“ (containment) koja je bila osnov američke hladnoratovske strategije i tako presudno oblikovala svet i borbu dve supersile, na celom području nekadašnje Jugoslavije ne postoji ništa sistematično napisano, uprkos činjenici da je Džordž Kenan službovao kao Kenedijev ambasador u Beogradu od 1961. do 1963. a da pri tom širom sveta, od SAD, preko Kine do Rusije, cveta ogromna literature o ovoj temi.


Još čudnije je da čak ni drugi tom Kenanove knjiga „Memoara“ u kojem on sam piše o vremenu svog službovanja u Beogradu nikada nije preveden, mada je, prva knjiga objavljena 1970. samo tri godine nakon objavljivanja u SAD.

PREĆUTAN U JUGOSLAVIJI

Čovek koji je izazivao opštu pažnju u svetu, bio je prećutan u tadašnjoj Jugoslaviji, uprkos tome što je, zahvaljujući vremenu ambasadorovanja u Beogradu bio svima na dohvat ruke. Ali i više od toga. On je bio i američki kreator hladnoratovske Jugoslavije, zemlje na pola puta između kapitalizma i komunizma, hibrida Istoka i Zapada.

Službujući u Jugoslaviji od 1961. do 1963. doživeo je uspon i pad, ushićenje i razočaranje. U to vreme američki odnos prema Jugoslaviji pogoršan je to najnižih tačaka, mada je Kenan celokupnim svojim delovanjem nastojao da ojača što je više mogućno njenu ulogu u komunističkom svetu. Jugoslovenski predsednik Tito, kome je Kenan pristupio s najvećim poverenjem, izigrao je američkog ambasadora na Prvoj konferenciji nesvrstanih.

SUBIJANJE SOVJETSKOG UTICAJA

Kada se činilo da je katastrofa potpuna, Kenan se opet stavio u odbranu Jugoslavije u američkoj javnosti, pred američkim senatorima i kongresmenima, braneći njen status najpovlašćenije nacije. A kada nije u tome uspeo, podneo je ostavku zbog nedovoljne američke podrške Jugoslaviji, što je verovatno ambasadorski potez bez presedana.

On lično odbijao je svaku vrstu svoje zasluge koja mu se pripisivala u formulisanju hladnoratovske konfrontacije, tvrdeći da on nikada nije ni pomišljao o vojnom sadržaju „obuzdavanja“ koji se pretvorio u besomučnu i besmislenu trku u atomskom naoružanju, a najmanje da je o tome bilo reči u njegovom prekretničkom članku koji je potpisao kao „X“. U tenutku kada je Kenanova ideja o „ideološkom suzbijanju“ sovjetskog uticaja transformisana u militarističku akciju koju je kreirao Kenanov naslednik na mestu šefa Odeljnja za političko planiranje Stejt departmenta Pol Nici u direktivi NSC 68, Kenan se povukao iz diplomatije i otišao na Prinston. Bio je javno protiv stvaranja NATO i protiv neutronske bombe. Kao i većina autora velikih pronalazaka i velikih ideja bio je krajnje razočaran sudbinom koju je zadesila. U decenijama koje su sledile, Kenan će kao i tvorci atomske bombe, pokušati na sve način da suzbije razorne potencijale svog dela. Jugoslavija mu se činila kao idealna pukotina nastala iz griže savesti ili kao šansa kojoj treba dati priliku u tom surovom svetu.

Kenan je bio prvi koji je uvideo značaj raskola Tito – Staljin, dao mu prvo opreznu ocenu, a potom sagledao sve potencijale tog poteza. To će u neku ruku postati realno, stvarno i postojeće rešenje Kenanovih frustracija povodom svih mogućnosti konfrontacija Zapada i Istoka koje su izvirale iz doktrine koju je on osmislio. Jugoslavija se ukazala kao izlaz i nemirnih i neprospavanih noći, kao dokaz da svari nisu nepopravive i da obrazac koegzistencije i popuštanja već postoji. To je bila „wedge strategy“ (strategija klina) koju su sledile Sjedinjene Države s Jugoslavijom u centru Evrope.

Kenan je bio taj koji je dozvolio Titu da i dalje ostane komunista, a da dobija američku pomoć. Kada se postavilo pitanje da li je potrebno od Tita tražiti političke ustupke Kenan obrazlaže da bi zahtevanje političkih ustupaka moglo samo da pogorša stanje jugoslovenske ekonomije, te, da bi, ako Tito i pristane na ustupke, na unutrašnjem, jugoslovenskom planu to nepovoljno uticalo na njegovu poziciju. Kenan ide tako daleko da tvrdi kako bi bilo u najboljem interesu Sjedinjenih Država da dopusti Titu da ostane „ortodoksni“ komunista kako bi se predupredila sovjetska propaganda.

On uočava da „ukoliko je ono što želimo kao krajnji cilj, oslobođenje“ Istočne Evrope, onda bi „ukazivanje da Titov put znači očuvanje nacionalne samostalnosti i povećanje blagostanja, svakako pomoglo“ u ostvarenju zamišljenog. Kenan je ubeđen kako bi dopuštanje Jugoslaviji da na unutrašnjem planu ostane komunistička zemlja pokazalo drugim istočnoevropskim zemljama kako Sjedinjene Države teže prvenstveno njihovoj samostalnosti od Sovjetskog Saveza, a ne promenu njihove unutrašnje ideologije. Stejt department smatra da nema boljeg načina da se drugim istočnoevropskim zemljama proda titoizam. Ali pojedinci u Stejt departmentu i dalje veruju da je neophodno zahtevati političke reforme u Jugoslaviji kako bi bilo osigurano da Sjedinjene Države ostvare svoj veći cilj – obuzdavanje komunizma.

NARUŠENO SAMOPOUZDANJE SAD

Godina 1961. kada Kenan dolazi u Beograd, bila je tragična za samopouzdanje i prestiž Amerikanaca. Prvo su u aprilu Sovjeti pobedili u trci u kosmosu. Onda je usledila američka katastrofa na Kubi i invaziji u Zalivu svinja. U leto je počela Berlinska kriza koja je kulminirala podizanjem Berlinskog zida u noći između 13. i 14. avgusta, a Sovjeti su najavili obnavljanje nuklearnih proba. Prvu su obavili upravo na dan početka okupljanja nesvrstanih u Beogradu, da bi do kraja oktobra sproveli više od 30 nuklearnih proba. U takvim okolnostima, SAD nisu želele da sovjetski uticaj prevlada i u neutralnim zemljama koje su se okupljale u Beogradu.

Američka administracija inicijalno je bila više protiv, nego za održavanje konferencije. Stejt department je formulisao politiku „dalje ruke“ (hands off), neke zemlje je aktivno odvraćao od učešća, odbio da predsednik Kenedi pošalje poruku skupu i tražio ingnorisanje događaja u američkim medijima. Do početka konferencije sve tačke do jedne su napuštene, velikim delom zahvaljujući Kenanovom ličnom naporu koji se oslonio na Titova obećanja da u svom izlaganju neće imati antiamerički ton.

Kenan je saopštio da je Titov govor o Berlinu i sovjetskim nuklearnim probama „bio duboko razočarenje za zapadne posmatrače uključujući mene samog“ i da u njemu „nema nijedne reči koju sam Hruščov ne bi napisao“, i da je lično „pogođen Titovim shvatanjem“.

Optuživao je da Tito i njegovi drugovi nisu bili svesni „ koliko je uvredljiv i neprihvatljiv za zapadne uši komunistički nemušti jezik kojim su naučili da se služe, svojim beskrajnim klevetanjem i bestidnim bojenjem svih političkih događanja.“ Još važnije, on zaključuje da takva jugoslovenska retorika „ potvrđuje moje uverenje da nas ozbiljne razlike u viđenju sveta, razdvajaju, jer loši temelji dovode u opasnost bilo kakav kontinuirani pokušaj uspostavljanja dugoročnog programa jednosmerne ekonomske pomoći i saradnje. Smisao govora predsednika Tita… nalaže mi da shvatim kako su svi moji napori i sve moje nade bili uzaludni… Ne mogu više da budem odgovoran tražeći od moje vlade da sačeka ili se nada u bilo kakve promene u jugoslovenskoj politici… Dužnost mi je da priznam i ispovedim se mojoj Vladi, da nije bilo nikakvog odgovora na raznoliko delovanje kojim sam pokušao da postignem veću saglasnost s jugoslovenskom Vladom kad je reč o značajnim međunarodnim pitanjima; a sada, koliko vidim, pristup ovde je takav da nema većeg razumevanja naših pozicija i nema većeg poverenja u nas nego što je to bio slučaj pre nego što će sadašnja Administracija preuzeti Vašington“, sumirao je Kenan svoje mračno raspoloženje.

POHVALE JUGOSLOVENSKIM ORGANIZATORIMA

Urkos tome, američka ambasada je u Kenanovo ime napravila 14. novembra 1961. analizu punu pohvala Jugoslaviji i Beogradu kao domaćinu. „Jugoslavija je – prema američkom opažanju – jednostavno bila zemlja od koje su učesnici mogli naučiti važnu lekciju“.

„Kao zemlja domaćin, Jugoslavija je na sebe uzela celu administrativnu podršku konferencije i to je učinila impresivno i začuđujuće dobro. Savršena mesta za stanovanje bila su obezbeđena za sve delegacija, a impresivne vile bile su na raspolaganju za sve šefove delegacija, a dobar (ili u najmanju ruku adekvatan) hotelski smeštaj bio je obezbeđen za sve ostale članove delegacije i strane novinske izveštače koji su u velikom broju došli u Beograd. Oprema za simultano prevođenje bila je na raspolaganju svim učesnicima, tekstovi govora su umnožavani i distribuirani dobro i promptno, a kretanje delegacija ulicama Beograda kada su išli do i od konferencijskog mesta bilo je odlično upravljano. Beograd sam je transformisao svoj izgled u nedeljama pred konferenciju i ostavio je utisak čistog, vitalnog grada u usponu u očima posetilaca“, ocenila je američka ambasada. Jugoslavija, kao zemlja domaćin, preuzela je na sebe ulogu u potpunom obezbeđivanju administrativne podrške konferenciji, i to uradila izvanredno dobro.

Pored toga, „prisustvo velikog broja poznatih ličnosti imalo je veoma uzbudljiv uticaj na ovdašnju populaciju, koja je pozdravljala delegate kad god su se pojavljivali na ulicama (i do četiri puta dnevno), što je svakako laskalo i prijalo učesnicima i povoljno uticalo na njihovo mišljenje o Jugoslaviji“.

PRIMER NESVRSTANIMA

Jugoslavija je, prema tim opservacijama, bila veoma uspešna u predstavljanju svog modela razvoja. „Iz mnogih privatnih komentara tokom konferencije proizilazilo je da su Jugosloveni ostavili dubok utisak na nove afričke nacije stepenom ekonomskog razvoja koji je dostignut i ekonomskom doktrinom koju su Jugosloveni umeli dobro da artikulišu. Jugosloveni su isticali stranim gostima da su oboje, ekonomski razvoj i ekonomska doktrina, dostignuti potpunim vlastitim naporima i bez značajne pomoći s bilo koje strane. Mnogi delegati napustili su Beograd sa ubeđenjem da metodi i teorija koji su uspeli u Jugoslaviji mogu u potpunosti da se primene i u njihovom miljeu. Želja da se kopiraju jugoslovenska praksa i institucije i uspešno primene kod njih, iskazana je kod predstavnika Ujedinjene Arapske Republike i Sudana, kao i od Marokanaca i različitih zapadnoafričkih zemalja“, konstatuje se u analizi.

Nekoliko meseci Kenan nije želeo nikakve kontakte s Titom, sve do zajedničkog prisustva na projekciji filma o letu američkog kosmonauta Džona Glena u vasioni. U tim trenicima postavljalo se pitanje pomoći Jugoslaviji u pšenici, a nekoliko meseci kasnije zaprećeno je ukidanjem statusa najpovlašćenije nacije. Uveren da će pitanje biti rešeno u privatnim razgovorima između administracije i senatora, Kenan se krajem jula 1962. vratio u Beograd. Sve je bilo mirno dok 27. septembra popodne nije zazvonio telefon iz Vašingtona. Pomoćnik državnog sekretara za odnose s Kongresom obaveštavao je ambasadora da su se Senat i Kongres usaglasili da ukinu Jugoslaviji status najpovlašćenije nacije i da ništa ne može više da se učini da se to odloži ili spreči. Jedini način, po njegovom mišljenju, da se ta akcija predupredi ili spreči jeste da se on lično obrati predsedniku sa zahtevom za ličnom intervencijom Predsednika.

TELEFONSKI RAZGOVOR SA KENEDIJEM

Kenanu su posledice ovakvog poziva bile jasne. On je znao da su međunarodne telefonske linije ambasade „praćene“ i da je jugoslovenskoj vladi bila upućena jasna poruka. „Ako ne bih ništa učinio, oni bi znali bar najmanje toliko, da mogućnost da se spreči ovaj problem nije bila iskorišćena, a da nije iskorišćena zato što sam ja lično propustio da to učinim. Ja sam im u mnogo prilika govorio koliko ne trpim te odredbe. Sada je poverenje u mene bilo u pitanju“, zaključio je Kenan.

Potom je pozvao Aleksandra, ruskog batlera koji je služio i kao operater na centrali i rekao mu, na njegovo veliko iznenađenje, da pozove predsednika SAD. On je to učinio, a što je bilo još čudnije, predsednik se odazvao na drugoj strani linije. Kenan je predstavio stanje najubedljivije što je mogao. Kenedi je odgovorio da bi Kenan trebalo da lično govori sa senatorom Vilburom Milsom i rekao da će prebaciti poziv na senatorovu kancelariju. Kenan je već bio pripremljen za takvu mogućnost, on je bio napisao ono što želi da kaže, a kada se senator Mils odazvao na drugoj strani linije, Kenan mu je pročitao svoje mišljenje: „Gospodine Mils, govoreći u svom zvaničnom svojstvu kao ambasador u Beogradu i sa iskustom od 35 godina rada na problemima Istočne Evrope, moram da vam iznesem svoju promišljenu ocenu da bi takav amandman, koji dolazi u ovo vreme i u ovim okolnostima, bio suvišan i štetio bi interesima Sjedinjenih Država. On bi mogao da se uzme, ne samo u Jugoslaviji, nego i u ovom delu sveta, kao dokaz tužnog i kaznenog duha, nespojivog sa zemljom našeg pložaja i odgovornosti. Ovo mišljenje deli svaki službenik u našoj misiji. Ukoliko bi amandman bio usvojen, to će biti učinjeno protiv svakog pametnog saveta koji smo u stanju da damo“.

MILSOVA POBEDA

Odgovor senatora Milsa bio je negativan. Samo nekoliko dana kasnije, 4. oktobra, odluka je usvojena. Sledećih deset dana, Kenan je procenjivao posledice po njega samog kada se 14. oktobra šetao Dedinjem pokušavajući da odgovori sam sebi na pitanje šta se desilo. Tada je imao 58 godina i većinu svog života proveo je u Stejt departmentu. Imao je 35 godina iskustva u bavljenju Istočnom Evropim, a Vilbur Mils nikada nije napustio Sjedinjene Države. Izabrani članovi američke vlade podržali su Milsovo, a ne Kenanovo stanovište. Poverenje je poklonjeno Milsu, a Kenan je bio dezavuisan. Njemu je bilo jasno, da je to na dramatičan način predstavljeno jugoslovenskoj vladi, kod koje je bio akreditovan.

Uvideo je da je izdan i da je nekorisno da pod takvim okolnostima ostaje u Jugoslaviji. Jedan ambasador treba da ostane na tom položaju samo ako veruje da ima neki uticaj kod kuće. „Ali, ne verujem da je bilo kom ambasadoru taj nedostatak poverenja bio elokventnije demonstriran kod vlade kod koje je akreditovan, nego što je bio moj slučaj i to preko jednog telefonskog poziva“, ocenio je Kenan.

Na osnovu toga on je zaključio da njegova diplomatska karijera nema daljeg smisla. Odlučio je da ne prenagli, ali je, zgađen, zatražio od Stejt departmenta da ga oslobodi dužnosti i da nastavi svoj akademski život na Prinstonu. Bio je toliko umoran od sveta da je rekao Robertu Openhajmeru, svom poslodavcu u Institutu za primenjene studije, da čak ne želi da predaje studentima i time rizikuje da bude uhvaćen u „ćaskanje o svetskim događajima“. On je želeo da bude ostavljen na miru, da istražuje i piše.

(Ovaj tekst je objavljen kao predgovor u knjizi Dragana Bisenića „Mister X – Džordž Kenan u Beogradu 1961-1963. koja je nedavno objavljena u izdanju Kluba PLUS.)

Naslednici

Iza Kenana ostala je grupa mladih diplomata koji će kasnije stići do značajnih, pa i najviših stepenika američke spoljne politike, a kolege će ih nazvati „jugoslovenski“ ili „beogradski“ lobi. On je od svojih saradnika rigorozno zahtevao usavršavanje, studiranje i pisanje o istoriji Jugoslavije. Lorens Iglberger je postao državni sekretar, a Brent Skoukroft dva puta bio je savetnik za nacionalnu bezbedbnost. Valter Roberts je postao utemeljivač američke javne diplomatije i autor zapažene knjige o Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji.

Američke kontradikcije

Odlazeći iz Beograda Džordž Kenan, posledni put se obratio Vašingtonu opisom kontradikcije američke politike:

– Pokušavamo, jednom rukom, da ojačamo jugoslovensku ekonomiju; a drugom, radimo na njenom uništavanju. Jednom rukom pozajmljujemo joj novac, a drugom otežavamo joj da zaradi novac kojim će nam vratiti dugove. Držimo u Beogradu vrlo moćan tim talentovanih i iskusnih ljudi čiji je zadatak da pokušaju da učine da Jugosloveni dobro misle o nama i da u nas imaju poverenja; a istovremeno donosimo, ili dopuštamo da se privatno donesu, zakoni i zakoni čiji je cilj da vređaju osećanja svih Jugoslovena, komunista ili nekomunista, lična i zvanična. Pošto smo nekoliko godina potrošili na ohrabrivanje Jugoslovena da postanu vojno nezavisni od Moskve, preduzimamo mere koje ih teraju da se, posle prekida od više od jedne decenije, ponovo obrate Moskvi za nove nabavke vojne opreme. Tvrdimo da želimo da ohrabrimo veću nezavisnost komunističkih zemalja od Moskve; a kada jedna od njih stvarno uspostavi svoju nezavisnost, tretiramo je u nekim vidovima gore nego ranije, pre nego što je ta nezavisnost uspostavljena. Trošimo godine na to da pokušamo da uverimo jugoslovenske lidere i druge da ne postoji razlog da neka socijalistička zemlja ne može da ima obostrano profitabilne odnose sa Zapadom; a onda pokrećemo restriktivne akcije protiv nje, bez želje da joj damo konkretan razlog za to, a za koje oni moraju pretpostaviti da su pokrenute upravo i samo zato što su oni socijalisti – smatrao je Kenan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari