Dnevniče, ti li si? 1Foto: FoNet/ Zoran Lončarević

Petak, 26. februar: Evo baš danas prihvatih da pišem ovaj dnevnik za Danas, na Dražin poziv.

I uvek se trgnem kad me tako pozove da napišem nešto za Danas, jer pomislim da mu to treba baš za danas, a ja ne volim da pišem danas za danas čak ni za Danas, nego volim da imam bar još jedan dan. A pošto znam da je u današnjem novinarstvu sve za juče, dođe mi da sugerišem Draži da promeni ime novina u Sutra, jer bih onda ja i meni slični možda lakše pristali da nešto već danas napišemo za Sutra, pa makar to posle izašlo i danas. Ovako – samo gledam da pobegnem od svega toga.

Ali evo, sad ne bežim, nego beležim. Taman da vidim mora li se baš svakog dana u nedelji komentarisati ova naša nadrealna politička zbilja, ili može nekad nešto i da se preskoči.

Nego, kad smo već kod Danasa, danas mi je neka vrsta praznika. Ali nije ni državni, ni crkveni, nego moj privatni, pandemijsko-imunološki. Naime, slavim sedam dana od revakcinacije, a praznik se zove Sveti Revakcindan blagokinejstvujušči. Ovaj poslednji deo imena je tu zbog izostanka bilo kakvih neprijatnih reakcija na cepljenje kinezom. Dakle Nji-hao, boc-kao, ništa jao, i sad samo če-kao!, što bi re-kao veliki učitelj Mao. I bez brige, ništa ne proslavljam s gostima, već samo u krugu porodice. Ionako su gosti u mojoj kući u poslednjih godinu dana retko viđena vrsta, nešto kao snežni leopard.

E, da… S obzirom na poreklo vakcine, i jelovnik za praznik je u znaku istočnjačke kuhinje: kiselo ljuta supa, ljuta piletina s kikirikijem, pirinač sa povrćem. Sve je ljuto. Nešto razmišljam, kao kontrast blagim reakcijama na kinesku vakcinu, reakcija organizma i njegovog metabolizma na toliko zaljućena kineska jela bi već koliko sutra mogla biti burna i dramatična. Ali o tome sutra, ako se nešto desi…

Dnevniče, ti li si? 2

Subota, 27. februar

Ništa se nije desilo! 😊 Stanje redovno, hvala Bogu. I hvala Budi. I Budimo odgovorni.

Kad smo kod odgovornosti, a u vezi sa uvođenjem novih epidemioloških mera, ove nove je izgleda osmislio neko ko vikendom ne jede po restoranima, jer im je ostavljeno radno vreme samo do 14h. Dakle, ko je planirao da ruča u restoranu, može da mu se desi da ga usred glavnog jela, kad zidni sat otkuca dva puta, pripadnici gurmanerije (žandarmerija za restorane) poteraju napolje, sa sve zavrnutom rukom na leđima i nesažvakanim zalogajem u ustima.

Sasvim očekivan odnos države prema unesrećenim vlasnicima restorana i njihovim gostima. Ispadoše svi do jednog ugostitelji jedini krivci za širenje zaraze, iako samo oni najbesprizorniji među njima prave divlje žurke, sa pevanjem, igranjem, dranjem, grljenjem, kašljanjem, širenjem virusa i tek ponekim hapšenjem, kao delom afterparty-ja. A niko ni da posegne da zatvori krcate ski centre, koji rade sve u 16 (jedini u Evropi), valjda zato što se na skijanju, kako onomad odvali Predsednica vlade puštajući u rad gondolu kad joj vreme nije, još niko nije zarazio!

Nedelja, 28. februar

Obreo sam se večeras, na posredan način, u Utisku nedelje! Ali ne kao gost, nego kao deo naslova jednog od utisaka – Mićko, ti li si? Prateći emisiju uživo, čujem Olju kako u najavi priloga izgovara moje ime, pitajući gledaoce da čik pogode da li nam se to na Vučićevoj konferenciji za novinare obraća on, ili je to možda ipak Mićko Ljubičić.

A onda Predsednik, na način zabrinjavajuće preslikan iz PLjiŽ-skeča, tamo priča o tome šta i kako noću uči, kako i koliko ga anatomija muči i kako lako posle danju briljira s desetkama i devetkama, dok u puš pauzama svojih studija za trenera vodi državnu i kadrovsku politiku, pravi bolnice, nabavlja vakcine i sam osuđuje i presuđuje u vezi sa aferama.

Ponedeljak, 1. mart

Danas mi je stigla pošiljka iz Severne Makedonije, a u njoj – jedna draga nagrada! Ispod lepo stilizovane bubamare piše TRAJNE VREDNOSTI, Gluma – Humor – Satira, Dragoljub Mićko Ljubičić, 2020. Nagrada Bubamara, koja se već godinama dodeljuje ne samo Severnim Makedoncima, nego i ostalim žiteljima Balkana. Setih se da su me pozvali početkom godine da mi kažu da su mi je dodelili i da će mi je poslati, jer zbog pandemije neće biti ceremonije uručenja. Odnosno hoće, ali onlajn, pa me mole da im neki komentar snimim telefonom i pošaljem.

I dok se spremam da se zahvalim i da odgovorim da hoću, shvatam da nam je sad već široko rasprostranjena kućna tehnologija, kao što je smart telefon, omogućila da budemo istovremeno i odsutni i prisutni, pa i prilikom virtuelne ceremonije dodele nagrade. A zahvaljujući paralelnim mogućnostima za praćenje aktuelnih video sadržaja, konkretno mislim na YouTube, jedan lokalni, kablovski program kao što je PLjiŽ, nevidljiv čak i u mnogim delovima Beograda, a kamoli diljem cele Srbije, uspeva da dopre do gledalaca širom regiona.

I zaista, nikad više komentara i reakcija nisam dobijao za nešto što sam radio, nego otkad se PLjiŽ prati preko YouTube-a. A posebno mi je zanimljivo to što ga sa sličnim interesovanjem gledaju i u Makedoniji i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u BiH. Nikad izolovaniji jedni od drugih, u fizičkom smislu, a istovremeno nikad dostupniji preko interneta.

Utorak, 2. mart

Večeras na RTS bio Upitnik sa tek ustoličenim patrijarhom Porfirijem. Za moj ukus bilo je previše politički intoniranih pitanja, neka od njih su bila tendenciozna, neka čak i provokativna. On je, pak, na njih odgovarao zrelo i odmereno, kao da je već dugo Patrijarh (uzgred: ako se već toliko busamo da imamo razdvojenu crkvu od države, čemu tolika potreba da se baš po svakom političkom pitanju čuje stav Patrijarha?). Moguće i zato što je proteklih sedam godina proveo na mestu gde zrelost pravoslavnog sveštenika nikad ne prestane da bude na ispitu, a to je funkcija mitropolita zagrebačko-ljubljanskog.

I bez obzira na to što jeste važno da što pre čujemo stavove novog poglavara SPC, čini mi se da da je za onoliko onakvih pitanja malo prerano. Jer ako jedna grupa ljudi, koju (ne znam baš tačno zašto) zovemo Vladom, ima čitavih sto dana da se konsoliduje, da za to vreme nešto započne da radi, ili bar da se upozna sa problematikom upravljanja zemljom, onda bi trebalo dozvoliti i ovom čoveku bar neki kratak period prilagođavanja, da se malo snađe i upozna sa problematikom upravljanja crkvom.

Sreda, 3. mart

Sad znam zašto nikad pre nisam pisao dnevnik. Dva su razloga.

Prvi je što nisam imao potrebu da ono što se događa oko mene beležim u skrivenu svesku, nego sam sva ta iskustva pre ili kasnije provlačio kroz neke druge forme, koje su mnogo više imale karakter javnog nastupa: nekad je to bilo kroz Indeksovo pozorište, nekad kroz Pozovi M…, zatim Nacionalni park Srbija, One stvari, Danas nam je divno DNO, a poslednjih godina je to najefektnije funkcionisalo u PLjiŽ-u.

Drugi razlog je što sam tokom prethodne tri decenije navukao jednu vrstu alergije na reč dnevnik, jer je to ovde u jednom trenutku postalo sinonim za ozloglašenu kvazi-informativnu emisiju koja služi za stvaranje, pojačavanje i održavanje onih najgorih strasti u širokim narodnim masama i koja je umesto simbola dostupnosti informacijama od opšteg značaja, postala glasnik loših ili fabrikovanih vesti i srednjevekovna sprava za mučenje onih koji nisu na vlasti.

Četvrtak, 4. mart

Sutra mi ističe 14 dana od revakcinacije, trebalo bi da imam antitela… Uhvatio sam se da svaki put kad prođem pored ogledala gvirnem da proverim da li mi je telo još uvek tu, ili nije, jer se možda već pretvorilo u antitelo. I kad se pomalo razočaran ugledam u celosti, ubeđujem se da su antitela nešto što je suprotno od tela, te da zato neću ni moći da ih vidim kad se pojave. Kao materija i antimaterija.

Fizika kaže da materija i antimaterija ne mogu da postoje na istom mestu u isto vreme, jer se poništavaju međusobno, što dovodi do oslobađanja velike količine energije. Po toj logici, ako u jednom trenutku eksplodiram ispred ogledala i tako oslobodim veliku količinu energije, znaću da imam, odnosno znaću da sam za života imao antitela. Ne raduje me takav scenario, ali kažem – čini mi se logičnim.

A opet, teši me da u Srbiji zakoni logike baš i ne važe i da ovde možete lako da poludite ako se zapetljate u logičke zavrzlame, pitajući se zašto se stvari rade ovako a ne onako, bez ikakve logike. To je nešto slično kao u vojsci, setiće se oni koji su odslužili: kad prođeš kroz kapiju kasarne, bolje ostavi svaku logiku napolju. Jer poznato je da vojska ne funkcioniše po pravilima logike, nego isključivo po sistemu subordinacije, dakle po hijerarhiji. To možda objašnjava i aktuelnu vojničku organizaciju srpske države, zasnovanu na apsolutnoj subordinaciji.

Na kraju, vojno ustrojstvo nekad i ne mora da bude loše, kad postoji jasno opredeljen spoljni neprijatelj, koji tu državu vojno ugrožava, pa se ona vojno i brani. Problem je kad tog jasno opredeljenog spoljnog neprijatelja nema, pa je Vrhovni komandant prinuđen da udari (i to svojski) po svojoj sopstvenoj vojski.

Napomena autora: Možda je suvišno, ali ipak molim lektora da u naletu gramatičkog nadahnuća ne ispravi „vojski” u „vojsci”. Hvala.😊

Autor je humorista, satiričar i glumac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari