Novinar koji nije bio slep

Prelistavajući ovu knjigu nametnula su mi se tri osnovna zaključka:

prvi – da je autor par excellence profesionalac od zanata koji se naziva novinarstvom;

drugi – da je autor visoko obrazovani, meritorni opisivač i tumač svetskih zbivanja;

treći – da autor pruža tužnu, poprilično mračnu sliku današnjeg sveta i da, nažalost, u stvaranju takve slike sveta zemlje-državice nekada ne tako davno jedne ugledne i poštovane države, imaju zapaženo mesto.

Kad je već reč o tim državicama, kolikogod se nekima ježi koža i pri samoj pomisli da bi neko mogao da pomisli i kaže kako je prosto neverovatno koliko sličnosti imaju zemlje autora ove knjige i autora ovih redaka. I to, možda i ponajviše, u onome što baš i nije za pohvalu.

Poslednji primer: beogradska Ilustrovana politika objavila je nedavno naslovnu stranu sa slikom razjarene zveri i naslovom „Psi su pušteni“ sa naslovnicama nekoliko medija kao ilustraciju za tekst Đorđa Martića. Onog Martića koji je svojevremeno , kao urednik Politike ekspres, pet dana pre ubistva novinara Slavka Ćuruvije, objavio tekst „Ćuruvija dočekao bombe“. Dva nezavisna novinarska udruženja su tim povodom ocenila da to „predstavlja klasičan poziv na linč nezavisnih novinara i medija, ali i svih onih koji imaju kritičan odnos prema vlasti u Srbiji“.

Pre nekoliko nedelja, piše Tomislav Jakić, pojavio se u Hrvatskoj „dokumentarac“ pod bombastičnim naslovom „100 godina srbijanskog terora u Hrvatskoj“ sa tekstom – listom za odstreljivanje , odnosno poziv na linč ljudi sa imenima i prezimenima (“ sve je to prva liga novinarstva u Hrvata „) među kojima se našao i autor knjige koju predstavljamo. Saznanje o ovoj „počasti“ kaže Jakić rešio je da podeli sa većim brojem prijatelja, pa i usputnih znanaca. I desilo se nešto zanimljivo – pljuštale su čestitke: U dobrom ste društvu, Bravo, Čestitam…

„Govorimo o svima koji su imali potrebu čestitati na prozivci, kaže Jakić, i koji se nisu bojali stati, svemu usprkos, na branik civilizirane, tolerantne, demokratske i otvorene Hrvatske, kao i na branik profesionalnosti i etičnosti novinarstva, profesije što ju se uporno pretvara u slugu vlasti i transmisiju govora mržnje i zagovaranja slijepe što nacionalne, što vjerske, a sve češće i rasne netrpeljivosti. Govori i o ljudima koji se nisu bojali stati, svemu usprkos, na branik civilizirane, tolerantne, demokratske i otvorene Hrvatske, kao i na branik profesionalnosti i etičnosti novinarstva, profesije što ju je se uporno pretvara u slugu vlasti i transmisiju slijepe što nacionalne, što vjerske, a sve češće i rasne netrpeljivosti.“

Ovaj mali izlet u teme koje na prvi pogled ne bi trebalo da budu predmet interesovanja i angažovanja spoljnopolitičkog novinara, daje samo potpuniju sliku svestranog i odlučnog autora koji kaže da „živimo u eri laži“ kada je ujedno bilo „premalo onih koji su na vrijeme vidjeli i shvaćali i upozoravali. Slobodno misleći ljudi bili su sumnjivi“. IPAK NISU SVI (BILI) SLIJEPI, kako glasi naslov knjige o kojoj je reč.

Kada sam prihvatio ponudu da na promociji knjige kažem neku reč nisam verovao da će to biti đavolski teško – pored svega onoga što je rekao sam autor, ili neka od 137 ličnosti koje se poimence pojavljuju u knjizi. Ujedno teško je opisati, definisati i svrstati teme, događaje i ličnosti o kojima piše Jakić. I ne samo to, već i kako on piše u ovom Udžbeniku časnog novinarstva, kako je knjigu u predgovoru nazvao Zlatko Dizdarević. Otuda, je u mom obraćanju ima toliko citata samog autora.

Ipak nisam odoleo iskušenju da na kraju ne ponudim još nekoliko citata. Pod naslovom „Hoćete činjenice, evo vam ih“ Jakić piše: Dakle, činjenica je da mlade generacije pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje, Hrvatske, u razdoblju od 70-ak godina koliko je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije. Pojam Jugoslavija nešto je egzotično, daleko i nepoznato, s izuzetkom što svi znaju da je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a Hrvatska bila podvrgnuta surovoj eksploataciji.

Sasvim na kraju knjige, u poslednjem od deset neobjavljenih tekstova (da li su napisani samo „za svoju dušu“), pod karakterističnim naslovom KATARZA Tomislav Jakić piše o tome kako je drugi predsednik nezavisne Hrvatske Stjepan Mesić, čiji je spoljnopolitički savetnik bio upravo autor ove knjige, pokušavao hrvatsku javnost provesti kroz katarzu, proces pročišćenja. Ključna je riječ „pokušavao“. Danas je više nego ikada, očito kako nije uspio, kako je pokrenuo proces koji je nakon njegovih deset godina na funkciji šefa države zamro, da bismo sada bili suočeni sa zapjenjenim, pa čak i pobešnjelim kleronacionalizmom s jakim proustaškim natruhama koji niti hoće niti može priznati bilo kakve grijehe na svojoj strani, i koji naprosto uživa u tome da Hrvate uvijek i u svemu predstavlja kao žrtve (što, doduše, nije fenom samo u Hrvatskoj).

Tomislav Jakić je zaslužio počasno mesto u prvoj ligi hrvatskog novinarstva. On je pisao i još piše oštro, nemilosrdno, ali argumentovano, pravedno. Kao što nije “ zavijao sa vukovima“ (naslov njegove ranije knjige), tako je uz veliko znanje, erudiciju, smogao snage i da „ne bude slep“, što je dokazao i ovom knjigom.