Osmanski Beograd 1

Osvajanjem Beograda 1521. Osmanlije su stekle značajno uporište u daljem osvajanju Ugarske. Biti gospodar tog grada značilo je imati otvoren put ili u široki panonski basen ili u dubinu Balkanskog poluostrva.

Zbog navedene činjenice istorija Beograda bila je uslovljena njegovim ključnim položajem na razmeđi Balkana i Srednje Evrope. Grad je sve do početka XIX veka, uz kraće prekide, ostao u posedu Osmanlija, tako da ni kratkotrajna habzburška dominacija ostvarena u nekoliko navrata (1688-1690; 1717-1739; 1789-1791) nije uspela mnogo da promeni u njegovoj urbanoj strukturi. Beograd je vrlo brzo uspeo da se uklopi u osmanski upravni sistem prolazeći sve faze od prvobitne krajine (serhata) do jakog privrednog centra, do čega je došlo nakon stabilizacije osmanske vladavine.

Sagrađeni za vreme ugarske i srpske vladavine Gornji i Donji grad, kao jaki fortifikacijski i stambeni sistemi, koristili su u prvo vreme Osmanlijama kao stacionar za smeštaj njihovog vojnoupravnog aparata. Najznačajnije izmene nakon uspostave nove vlasti pretrpelo je predgrađe, odnosno varoš, koja je obuhvatala sav gradski prostor izvan gradskih bedema. Beogradska varoš je ubrzo nakon osvajanja grada 1521. postala otvorena za koloniste, zanatlije, trgovce i obične podanike iz drugih delova države. NJu su činile sve mahale smeštene izvan utvrđenja i delovi naseljeni Jevrejima, Jermenima i Romima, koji nakon dolaska Osmanlija postaju neotuđivi deo gradskog života Beograda. Tek od kraja XVII veka varoš, u slučaju Beograda, počinje da obuhvata isključivo hrišćanske mahale.

Naseljavanje grada muslimanima počelo je odmah nakon osvajanja. Sudeći na osnovu prvog popisa izvršenog nakon osvajanja, u gradu nije bilo muslimanskih mahala. Muslimani koji su u to vreme živeli u Beogradu pripadali su askeru (pripadnici vojske i upravnog aparata). Početni koraci u nastojanju da se u gradu oživi zanatstvo i trgovina predstavljali su isključivo rezultat državnih napora. Ubrzo nakon osvajanja, u gradu su otvorene carinarnica (tur. g�mr�khane), i javna vaga (tur. kopan), čiji su prihodi pripadali carskom hasu. Ovi početni napori upotpunjeni su 1528-1530, kada je u krugu javne vage sagrađeno 13 carskih dućana i šest odaja, a u njihovoj neposrednoj blizini još 27 dućana. Razmatrajući dinamiku razvoja Beograda, Hazim Šabanović smatrao je, međutim, da se on tokom prve dve decenije osmanske vladavine odvijao dosta sporo.

Do popisa 1536. u beogradskoj varoši izdvojile su se četiri mahale naseljene isključivo muslimanima. U njima je tom prilikom popisano 89 odraslih muslimana, od čega su osam bili pripadnici uleme. Od 80 pojedinaca, od kojih su 14 bili novi muslimani, njih 45 je upisano sa nekim zanatom. Uporedo s pojavom tih mahala stvarana je i čaršija. NJena pojava posledica je privrednog oporavka Beograda i povratka stanovnika koji su se tokom opsade razbežali. U beogradskoj varoši su se, međutim, počeli naseljavati i došljaci iz udaljenih provincija. Povratak svakodnevnom životu, uz stalan porast broja muslimana, doveli su do stvaranja beogradske čaršije. Lokalna gradska tržnica Beograda iz vremena pre osvajanja nalazila se u blizini obližnjeg sela, što je 1432. zabeležio Bertradon de la Brokijer. U popisu iz 1536. registrovana je mahala Papas, u kojoj je bilo preneto sedište beogradskog mitropolita nakon njegovog proterivanja iz Gornjeg grada. Međutim, u kasnijim popisima ta mahala pominje se kao mahala Crkva. Na podesnom mestu za širenje čaršije, pomenuta lokacija morala je da ustupi mesto bezistanu drugog velikog beogradskog zadužbinara Mehmed-paše Sokolovića. Više puta dokazano pravilo da se na ranije izdvojenim mestima razmene (pijacama i trgovima) nadovezivala izgradnja čaršije, važilo je i u slučaju Beograda.

Pojavom vakufa Mehmed-paše Jahjapašića počeo je razvoj osmanskog Beograda. Zaveštanjima Mehmed-paše Jahjapašića, izvršenim u nekoliko navrata između 1536. i 1548, izdvojila se prva čaršija u gradu poznata kao Duga čaršija, na koju su presudno uticali dućani tog vakufa. Prihod koji je vakuf ostvario izdavanjem pod zakup svojih dućana 1572. iznosio je 12.684 akče, dok je karavansaraj doprinosio s 45.000 akči godišnje. Oko versko-humanitarnog kompleksa tog vakufa, koga su činili džamija, mekteb, imaret, medresa i turbe, do 1560. izdvojila se najgušća naseljena mahala tadašnjeg Beograda. U njoj je živeo veliki procenat stanovnika koji su se bavili zanatima. Upravo je u vreme pojave vakufa Mehmed-paše Jahjapašića Beograd počeo da se pominje u izvorima kao šeher. Navedena činjenica na najbolji način ilustruje svu kompleksnost odnosa između delovanja pojedinaca iz državne hijerarhije (preko njihovih zadužbina), porasta broja muslimana i sticanja orijentalne fizionomije grada. U blizini tog vakufa podignuti su i komercijalni objekti Rustem-pašinog vakufa, osnovanog između 1544 i 1561. Placevi za dućane, dućani i hamam koji su pripadali ovom drugom vakufu nalazili su se u neposrednoj blizini Gazi Ahmed-pašine džamije i vakufskog kompleksa Mehmed-paše Jahjapašića. Tačan broj dućana u njemu, međutim, nije moguće utvrditi.

Do popisa 1560. Beograd je stekao status šehera, a uporedo sa tim došlo je i do formiranja prvih esnafa u gradu. U varoši je pomenute godine bilo 329 oporezanih kuća, od kojih su u 29 živeli pripadnici uleme (mujezini i imami lokalnih bogomolja). Četiri glavne mahale, s najvećom koncentracijom zanatlija, činile su celinu sa Ahmed-aginom mahalom. Izdvajanje mahale Mehmed-paše Jahjapašića neposredno je uticalo na veći broj registrovanih zanatlija u centralnim mahalama tadašnje beogradske varoši.

Popis iz 1560. pokazuje izdvajanje novih mahala i u isto vreme ukazuje na osnovne pravce urbanog razvoja orijentalnog Beograda u tom periodu. Najveći broj ljudi registrovanih sa zanatima zabeležen je u prve četiri mahale. One predstavljaju nastavak razvoja muslimanskih mahala beogradske varoši iz 1536. Izdvajanje mahale Mehmed-paše Jahjapašića u najboljem svetlu pokazuje uticaj velikih vakufa na formiranje stambenih četvrti oko versko-socijalnih objekata njegove zadužbine. Opisujući beogradsku varoš Markantonio Pitafeta naveo je 1567. da ona predstavlja najživlji deo grada u kome je bilo „mnogo kuća turskih, židovskih i srpskih, mnogo dućana dubrovačkih i drugih trgovaca“.

Prvi defteri ne sadrže popis muslimanskih stanovnika u Gornjem i Donjem gradu. Međutim, 1560. zanatlije su po prvi put registrovane i u tom delu Beograda. Najveća koncentracija zanatlija vezana je za 16. mahalu, odnosno Mahalu carske džamije u Gornjem gradu. Pojava zanatlija u tom delu osmanskog Beograda bila je uslovljena, pre svega, zadovoljenjem potreba vojske za koju su pekar, čizmar, krojač, berber i ostale popisane zanatlije radile. Namena ovih utvrđenih celina nije se promenila ni u kasnijim vekovima postojanja osmanskog Beograda. Početkom XIX veka u Gornjem gradu se i dalje nalazio pašin saraj, dok su u Donjem bile smeštene „različite kasarne, kazamati i barutane“.

Osmanski Beograd nastavio je da uvećava broj stanovnika, time i svoju teritoriju. Po popisu iz 1572. u gradu je bilo 1.127 kuća, od kojih su 695 bile muslimanske. Kuga koja je izbila 1579. dovela je do pada broja njegovih stanovnika, ali je on ubrzo bio nadoknađen pridošlicama. Jedinstveno tržište, kao integralni deo mnogo šire privredne oblasti, obezbedilo je Beogradu novi polet, ali u izmenjenom ruhu sada već izrazito orijentalnom.

Najveći uspon pod Osmanlijama Beograd je ostvario tokom XVII veka. Porastom broja stanovnika u gradu, Duga čaršija, prvo privredno središte grada, pokazala se nedovoljnom za podmirivanje redovnih potreba njegovih žitelja, zbog čega su se izdvojile nove. Đovani Kjaromani tvrdio je 1659. da su najveći deo stanovnika Beograda činili Turci, zatim Rašani (Srbi), Jevreji i mali broj katolika, uglavnom dubrovačkih trgovaca. U vreme posete Evlije Čelebije nekoliko godina kasnije u gradu je živelo 98.000 pripadnika raje i beraje. Na obali Save u tri mahale živeli su Romi, tri srpske mahale izdvojile su se na obali Dunava, dok je u varoši Evlija uspeo da prebroji 29 muslimanskih mahala, pored šest izdvojenih u Gornjem i Donjem gradu.

* * *

Na zapadu Evrope urbanizacija je imala vlastiti tok. U tom delu Starog kontinenta od X do XV veka osnovano je mnogo novih gradova. Zastoj u njihovom brojčanom porastu nastupio je s XVI vekom. Od tada pa sve do početka XIX veka jedini novi gradovi nastali su iz mesta u kojima je duže vreme rezidirao dvor. Upravo iz tog razloga nazvani su „rezidencijalnim“. Primer takvog grada bio je Versaj, ali i Potsdam, Karlsrue… Razvoj kapitalizma u Evropi podstakao je i razvoj gradova, do čijeg je novog uspona došlo nakon 1750.

U osmanskoj državi, militantnoj od same pojave, vojska i njeno naoružanje ostali su u rukama sultana i Porte. Transformacije koje je pretrpeo zapadnoevropski sistem na putu preobražaja u centralizovanu državu zaobišle su osmanski. Osmansko carstvo je, međutim, za Zapadom zaostajalo u suštinski važnoj stvari – privrednom razvoju. Kapitalizam nikada nije u toj državi uspeo da prodre na način i u formi kako je to učinio na Zapadu. Naglo ubrzana društvena dinamika Zapada dovela je do preobražaja njegovih gradova, dok je statičnost osmanskog društva uspela da sačuva samo svoje stare forme.

Izdavačka kuća HERAedu (Beograd, 2017. godine) objavila je studiju istoričarke Marije Kocić „Orijentalizacija materijalne kulture na Balkanu“. Posle opsežnih istraživanja osmanskog perioda na Balkanu (od XV-XIX veka) autorka je došla do zaključka koji uveliko demantuju neprimerene sudove o bezvrednosti nasleđa ovog perioda. Kako primećuje recenzent prof. dr Nikola Samardžić, Marija Kocić pokazuje da je osmanska civilizacija na evropskom tlu prihvatila značajne odrednice zatečenih mediteranskih kultura, tako da se levantska civilizacija pomalja kao izdanak one islamske, zadržavajući kontinuitet koji je postao trajan.

U dogovoru sa izdavačem Danas objavljuje odlomak iz ove knjige o razvoju Beograda u osmanskom periodu. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari