Emotivne, refleksivne, nemirne i ritmički neuhvatljive, nadasve istinski odbolovane stihove nudi čitateljstvu višestruki povratnik u ovom zanatu Mile Stojić, zadržavajući za sebe tek pravo na jedan jedini umišljaj, da ih odabere i smesti u okvire, onako, po svom.
Ne pokušavajući u zbirci Himna poraženih (VBZ, Zagreb 2018) nemoguće, da izbegne prožimanje tema, imena, toponima, nenametljivo očekujući tek minimum pozornosti i kritičnosti. Takve (kritičnosti) koja već pogledom na sadržaj postaje svojevrsno saučesništvo.
Da, čak i u porazu, budući da naslovna pesma – niste ovo očekivali – ne pruža nikakvo olakšanje; nije brižljivo propisani lek, reč je o stojićevskoj poetskoj faktografiji: Himnu poraženih/ Možeš odsvirati na/ Glasoviru, iza debelih zidova/ Na svirali od zove/ Na mjestima gdje nema/ Stražara i uhoda./ NJena je muzika nečujna/ Al’ odzvanja u srcu/ Peva se zatvorenih usta/ Ponekad uz škripu zuba/ Za njeno javno izvođenje/ Slijedi duga robija.
Saučesnici, dakle, obilaze Sarajevo i Beč, Srebrenicu, mezarje u Potočarima, Korčulu, Opuzen, gledaju u Neretvu, Cetinu, Gvaldakivir, sećaju se biblijskih priča, epova, saznaju o tuđim, tako realnim, doživljajima ljubavi, bola, smrti. U nadahnutoj potrazi za Goranovim grobom na Sutjesci, Stojić prenosi antologijski, nemi dijalog sa ubijenim poetom, kao da hrabro, a cappella, prihvata Arsenov uglazbljeni izazov (Moj grob, Ivan Goran Kovačić, muzika Arsen Dedić, album Pjevam pjesnike, Jugoton 1980). Kao da je Goranova stihovana oporuka (Nitko da ne dođe, do prijatelj drag/ i kada se vrati, nek poravna trag) konačno ostvarena: …Paprat i mahovina šapuću/ Ovdje je tvoj grob (…) Potom će studeni vjetri/ Zatrpati tragove/ I svijest će se utopiti/ U vječnost opalog lišća. Kakva posveta, kakva pesma o pesmi i pesniku.
Listopad na Bentbaši tuga je postratnog Sarajeva (Miljacka nervozno grmi na kaskadama/ Kolporteri izvikuju vijesti sa novih ratišta/ Jesen stoluje u našim snovima. I nadama/ A sve što smo snivali, dim je, pjena i ništa), piše Stojić. I poverava nam u samooptužujućoj Trebao sam ostati žal zbog – ko će znati – naizgled pogrešne odluke: Trebao sam ostati/ U gradu koji sam izabrao/ i zavolio/ Nisam smio otići:/ Možda bih napisao/ Vjerodostojnu knjigu/ Prije nego što me pokosi/ Kuršum zemaljskog anđela (…)/ Trebao sam biti pogođen u čelo/ Ahilovom strijelom/ Na ulici, u redu za kruh./ I spavati spokojno/ Na Koševskom groblju/ Svoju pasju vječnost.
Nikom Stojić nije opraštao ni u novinskim napisima koji su obeležili dalekosvetleći Feral; u stihovanoj presudi Hatidža, pak, ne ostavlja pouku o žalbi: Hatidža govori: Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih/ Dođu mi u san i ja kažem: „LJubi vas majka, sanjam li ja ovo? Ili ste se stvarno vratili?“/ Oni kažu: „Došli smo, majko, / Ne sanjaš“. A onda se probudim/ Sama, nigdje nikoga.
Ispisao je Mile Stojić još jednu himnu normalnih. U Srbiji (još?) za nju nema izdavača.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
