
Knjiga Samočežnja hrišćanstva: Ekumenizam s ove i one strane hrišćanstva (Akademska knjiga, Novi Sad 2021) dr Dražena Pavlice je izvrsna problemska, ali i istorijska rasprava o ekumenizmu, knjiga u kojoj se znalački, rafinirano, sistematski problematizuje jedna samosvojna sociologija ekumenizma.
Još u uvodnom poglavlju ove knjige formulišu se neke polazne istraživačke hipoteze, ciljevi istraživanja i epistemološke pretpostavke autora.
Temeljni cilj Pavličine studije ogleda se u teorijskom i saznajnom obogaćivanju sociologije ekumenizma.
Njegovo istraživanje se, s druge strane, naslanja i na multidisciplinarnost, multiperspektivnost u teorijskom pristupu koji obuhvata istoriju ideja, filozofsku i teološku antropologija, kao i kritiku ideologije.
Na širem istorijskom, ali i na teorijskom planu, ispitivan je tu odnos tri hrišćanske konfesije – protestantizma, rimokatolicizma i pravoslavlja prema ekumenizmu.
Kako to da se ekumenizam javio baš u okvirima protestantizma? Zašto je Drugi vatikanski sabor bio istorijska prekretnica kad je reč o odnosu rimokatoličanstva prema ekumenizmu?
U ovoj knjizi je, najzad, osvetljen i dosledni antiekumenistički naboj ne malog dela pravoslavnog sveštenstva i samih vernika.
Opisani autorski pristup podrazumevao je ispitivanje teoloških načela i ekumenskog potencijala protestantizma, rimokatolicizma i pravoslavlja, osvetljenih i iz perspektive teorije o društvenim pokretima. S obzirom na predugu povest verskih isključivosti, baš vrednosni aspekt ekumenizma (npr. ideja tolerancije) u ovom razmatranju zadobija poseban značaj.
Budući da se ekumenizam u svetskim okvirima već izvesno vreme nalazi u krizi, Pavlica je nastojao da utvrdi koje su to teološke pretpostavke, ali i istorijski uslovi doprineli takvom stanju.
Da li je do uzmicanja ekumenizma došlo prevashodno zbog toga što je pripadajuća teologija dospela u ćorsokak?
Ili je ekumenizam, pak, samo jedna od kolateralnih žrtava postmodernog raskida s metanarativima?
Zaključani konfesionalni identiteti, smatra Pavlica, nipošto ne idu na ruku ekumenističkim tendencijama.
S druge strane, autor je nastojao da ukaže i na to koji bi uslovi mogli voditi eventualnom preporodu tog crkvenog pokreta.
Pavlica je temi ekumenizma pristupio na vrlo temeljan i samosvojan način i za to je bio neophodan jedan specifičan, unikatni jezik koji vidljivo prožima tekst ove knjige.
Sam autor je pouzdan, odmeren i suptilan u svojim hermeneutičkim analizama i interpretacijama, a za tako nešto je, pak, potrebna zamašna erudicija i imaginacija.
Otuda i ova knjiga iziskuje intelektualni napor u čitanju, jedan duboki gaz, ali će takav čitalački napor, sasvim sigurno, biti višestruko nagrađen.
Jer Pavlica je originalan, maštovit, inspirativan sociolog i religiolog, kako po svojim teorijskim pretpostavkama i metodološkim načelima, tako i u konkretnoj analizi i tumačenju predstavljene građe o ekumenizmu.
S obzirom na sociološki sklop ove knjige, neposredniju korist od njenog čitanja i tumačenja imaće, svakako, istraživači u oblasti sociologije religije, sociologije društvenih pokreta i istorije društvenih teorija.
Ali ova studija bi, bar posredno, trebalo da pruži podsticaj i filozofiji, sociokulturnoj antropologiji, teologiji.
Kad je, pak, reč o crkvama i verskim zajednicama u postjugoslovenskim zemljama, koje su svojevrsni ogledni primer za praktično ekumenističko delovanje, ovakva tema zadobija na značaju i na jednom širem društvenom i istorijskom planu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


