Tenzije oko Ukrajine 1Foto: EPA-EFE/EVGENIY PAULIN / SPUTNIK / KREMLIN POOL MANDATORY CREDIT

Ko može ostati ravnodušan na napetosti između dva i nama veoma bliska naroda i dve države Rusije i Ukrajine?

Ruse i Ukrajince u stvarnosti mnogi, ne samo kod nas, zaista dobronamerno, još smatraju i shvataju jednim narodom.

Uostalom upravo se taj iskaz čuje i od lidera Rusije, a može se verovati da i većina Rusa još tako misli.

Ali kao što znamo, okolnosti zbližavaju ili udaljavaju narode i države, a u ovom slučaju radi se o tragičnom razilaženju po svim linijama koje su ih spajale.

Međutim, na zaoštravanje opasne napetosti između Rusije i Ukrajine ne može se ostati ravnodušan i zbog činjenice da se sve to događa na evropskom kontinentu, faktički u našem susedstvu.

Ukrajinska kriza iz temelja potresa evropske odnose, sve njene segmente, od pitanja gasa i trgovine do temeljne bezbednosti.

Stvari idu tako daleko da situaciju oko Ukrajine neki nazivaju novom karipskom (kubanskom) krizom (u drugoj polovini oktobra 1962), iz vremena onog prvog hladnog rata, kad je bio na vrhuncu, i kad je diplomatskim naporima sprečen nuklearni rat između dve svetske velesile tog vremena, između SSSR i SAD.

Pošto smo prošli ne samo taj rat, nego i period unipolarnog sveta, čovečanstvo se zaglibilo u novi hladni rat a da on nije još dobio svoje originalno istorijsko ime.

Pokazalo se, naime, da multipolarni svet, za kojim se toliko žudelo na sve strane, nije stabilniji ni od bipolarnog ni od unipolarnog sveta.

STALNE TENZIJE: Stvari oko Ukrajine su u stalnom naponu, ophrvane neprirodnom atmosferom ne samo između dve najbliže zemlje, Rusije i Ukrajine, već stalnim tenzijama daleko prevazilaze granice te dve države, između Istoka i Zapada.

U epicentru krize se nalaze pobunjeni Donbas i Lugansk i nespremnost ili nemogućnost, svejedno je, Kijeva da realizuje paket mera Minsk 2 (2015), usvojen u SB OUN, u cilju njihove reintegracije u ukrajinsku državu.

Ukrajinska strana ga u paksi odbacuje kao nerealan paket, životno nesposoban način za rešenje krize na istoku zemlje.

Nordijska četvorka (Francuska, Nemačka, Rusija i Ukrajina) nemoćna je da stvari pokrene i realizuje iz minskog paketa.

Duboka su razilaženja Rusije i ostale tri države oko fundamentalnog pitanja. One smatraju da je Rusija dužna da se angažuje u Donjecku i Lugansku, i da ih privoli na realizaciju Minska 2.

Moskva pak kategorički zastupa stav da je to stvar Kijeva, jer se isključivo radi o unutarukrajinskom konflikut u koji ona nije umešana.

Ali nije to jedini problem sa kojim se nose Ukrajina i Rusija.

Tu je i poluostrvo Krim, koje prva smatra svojom privremeno okupiranom teritorijom, tako ju je i zakonom proglasila, a druga pak povratkom Krima matici zemlji i svaku diskusiju i razgovor na tu temu isključuje.

Kijev pravi planove za povratak svoje zemlje (krimska platforma), bar je to bila od 1956. kada voluntaristički sovjetski lider Nikita Hruščov (rođeni Kijevljanin) tu teritoriju pripisuje „svojoj Ukrajini“.

Odnosi između dve zemlje su toliko zategnuti, poremećeni i zatrovani, da ih je teško opisati, ili pobrojati šta ih sve opterećuje; ne postoje normalni politički odnosi, međuvladini, ministarski, parlamentarni; nema nikakvih poseta ni kontakata ni na jednom političkom nivou; nema izgleda životne sfere od trgovine do kulture, medija, putovanja, naučno-tehničke saradnje, vojne da ne govorimo, koja nije pod sankcijama, obostranim ili ukrajinskim; možda o stanju odnosa između Ukrajine i Rusije najbolje govori činjenica da je Kijev Rusiju i zvanično proglasio za ukrajinskog agresora.

ŠANSA POLITICI: Sve to ne može da ne izaziva zabrinutost, zebnju i želju, i našu naravno, da se pruži i najmanja moguća šansa politici.

Odavno nas diplomatska istorija uči da su mali, nesvrstani, neutralni, nekad davali odlučujući impuls, ponekad i doprinos u rešavanju i najsloženijih pitanja.

Mnogo malih reči, mnogo malih saveta pomeraju svest stranama u konfliktu.

Uostalom, svaki konflikt, bez obzira koliko on veliki i koliko on dugo traje, završava se pregovorima za zelenim stolom. Ali tada, nažalost, na temeljima žrtava mnogih koji su poginuli u ratu.

A na istoku Ukrajine vihor rata odneo je, prema podacima UN, oko 14.000 ljudskih života.

Ukrajina se našla u epicentru velikosilskih trenja i politika, i njene namere da kao svoju budućnost izabere Zapad (oko 75 odsto građana podržava tu politiku), da postane članica EU (68 odsto) i NATO (62 odsto).

Međutim, za Moskvu je ta politika Kijeva neprihvatljiva zbog „sopstvene bezbednosti“, a naročito članstvo u NATO, odnosno proširenje Alijanse na istok i izlazak na ruske granice, te raspoređivanje američkog i natovskog oružja (čitaj: raketa) na teritoriji Ukrajine.

Političku Moskvu ne može da umiri ni činjenica da Ukrajina (i Gruzija takođe) ne mogu postati članice NATO sa svojim nerešenim teritorijalnim problemima (Donjec, Lugansk i Krim, odnosno Južna Osetija i Abhazija).

Rusija se oseća ugorženom i traži jasne, javne, pismene garancije za svoju bezbednost, za pretnje koje joj dolaze sa zapada.

Sa teritorije Ukrajine do Moskve rakete bukvalno lete nekoliko minuta, nedavno upozorava Putin.

Prošlonedeljni virtuelni sastanak Putina i Bajdena pobudio je nesvakidašnju pažnju, a doneo je malo nade.

I tu nadu, koju je Bajden predložio Putinu, treba podržati da se povrate izgubljena stabilnost i poljuljana evropska bezbednost.

Niko na Zapadu nije spreman da ograniči suvereno pravo izbora Ukrajine. Rusija, zasad, ne pokazuje nameru da sa ukrajinskih granica povuče interventne snage za upad u Ukrajinu.

Šta će doneti papiri koje će Moskva predložiti Vašingtonu, na osnovu dogovora dva predsednika, a tiče se bezbednosti Rusije, i ne samo Rusije, uskoro će se videti.

Moskva se poziva na podjednaku bezbednost za sve države, za male i velike, i na neki način na povratak izvornim principima helsinškog procesa i temeljima OEBS.

VOJNI PRITISAK: Međutim, u Ukrajini, na Zapadu i, uopšte, u najširoj međunarodnoj javnosti, najveću napetost izaziva nedavno ponovo dislocirani ruski vojni kontigent duž ukrajinske granice, po različitim izvorima, od 95 do 175.000 vojnika.

To se doživljava kao direktan vojni pritisak na Kijev i Zapad, radi rešenja otvorenih problema onako kako ih Moskva vidi.

Ukrajina ostaje u složenom strateškom sendviču između Rusije (i Belorusije) i Zapada, EU, SAD i NATO.

Zapadni izbor je napravila, i suvereni izbor niko nema prava da joj ograniči.

Valja podsetiti, nakon nestanka SSSR, Ukrajina je (sa Kazahstanom i Belorusijom) svoj nuklearni potencijal (interkontinentalne rakete i strateške bombardere), shodno potpisanom Budimpeštanskom protokolu (SAD, Rusijea, V. Britanija i Ukrajina, 1994), uz garancije o nenapadanju, manjim delom uništila a većim ustupila Rusiji, istovremeno pristupajući sporazumu o neširenju nukleranog oružja.

Sile potpisnice obavezale su se da neće protiv Ukrajine i ostale dve bivše sovjetske republike pretnjama ili upotrebom sile raditi ništa protiv teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti ili koristiti ekonomske pritiske.

Inače Ukrajina je tada postala treća nuklerana sila u svetu sa količinom naoružanja na svojoj teritoriji.

Bilo je važno, po dogovoru Vašingtona i Moskve, da se sve sovjetsko nuklerano oružje nađe u jednim, ruskim rukama.

Prema najnovijim istraživanjima javnog mnjenja moskovskog Levada centra u Rusiji, tačno polovina ispitanika smatra da su inicijatori zaoštravanja situacije na istoku Ukrajine SAD i druge zemlje NATO.

Na drugom mestu je Ukrajina sa 16 odsto, Rusija četiri, Donjeck i Lugansk tri odsto. Starije rusko pokolenje (55 godina i više) inicijatorom eskalacije smatra SAD i zemlje NATO, ali samo 24 odsto mladih (18-24 godine) podržava mišljenje starijih.

Međutim, samo tri odsto ispitanika uvereno je da tekuća napetost ne može prerasti u rat dve zemlje; još 36 odsto tu varijantu smatra „potpuno verovatnom“; skoro isto toliko (38 odsto) rat smatra „malo verovatnim“, a 15 odsto potpuno isključuje takvu mogućnost.

Situacija oko Ukrajine ostaje neopredeljena, a to znači da mir a ne rat ima šansu, da Evropa „od Lisabona do Vladivostoka“ (V. Putin) i svet u celini imaju priliku da diplomatski razreše jednu „novu karipsku krizu“. Inače, niko ništa ne dobija osim kolosalnog poraza našeg današnjeg doba.

Autor je bivši ambasador, član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari