Foto: Wikipedia

Ona se nalazi u potrebi za potpunom dekonstrukcijom nasljeđa socijalističke Jugoslavije i bilo kakvog pozitivnog vrednovanja ičega što bi bilo vezano uz narative koje je ta država proizvodila. S obzirom da je antifašistička, Narodnooslobodilačka borba činila konstitutivni temelj tog društva, logično je da najveći revizionistički udar bilježimo upravo na tom području, pri čemu su sva nastojanja tog udara posve neopterećena činjenicama. Što im činjenice manje idu u prilog, ovdašnji revizionisti ih s više strasti negiraju. To čine bilo da se radi o civilizacijskim porukama koje se vezuju uz antifašistički pokret, bilo u potpunoj negaciji stvarnosti ustaške države u hrvatskom i bosanskohercegovačkom slučaju, ali i Nedićeve Srbije i četničkog pokreta na srpskom primjeru, te kolaboracije u Sloveniji.

Imajući u vidu sve navedeno, ključno pitanje koje moramo postaviti, prije nego krenemo u daljnju elaboraciju teme, odnosi se na razloge zbog kojih postjugoslovenske države, posebno nacionalistička desnica koja je pretežno vladala u proteklih četvrt stoljeća, inzistiraju na tako temeljitoj negaciji socijalističkog nasljeđa? Bez obzira što se odgovor na ovo pitanje čini jednostavnim, ono mora biti postavljeno radi lakšeg razumijevanja društvenog konteksta koji analiziramo. Radi se o lako provjerljivoj činjenici koja govori o tome da je ekonomska i socijalna situacija u svim novonastalim državama takva da je mladim generacijama posve jasno da žive i da će živjeti znatno lošije i nesigurnije od svojih roditelja i da će mogućnost da na bilo koji način riješe trajnu egzistenciju ili stambeno pitanje biti svedena na minimum. Zahvaljujući tome, s obzirom da sve te države većem dijelu svojih građana nisu omogućile pristojan život, kao i s obzirom na činjenicu da je raspad Jugoslavije bio praćen razarajućim ratovima, jedino što se još može ponuditi svim tim građanima jest njegovanje nacionalističkoga narativa, u kojem nema mjesta za multiperspektivnost i koji ne trpi nikakvu vrstu kritike. Drugim riječima, jedino što je preostalo je antagoniziranje s ostalim bliskim narodima, iz čega logično proizilazi da narativ antifašističke borbe, koji je kompletno izgrađen oko priče o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, naprosto mora biti uklonjen, da bi zaživio nacionalistički narativ. Kako je praktično nemoguće da se u toj nakani uspije, prije svega zato jer je riječ o masovnoj autentičnoj tradiciji antifašizma na ovim prostorima, a potom i zbog toga što je svakome racionalnom jasno da je partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu bio na ispravnoj strani, ta vrsta nemoći da se novi narativ nametne, rezultira sve većom agresijom i izostankom tolerancije. Konačni ishodi ovoga o čemu govorimo vidljivi su u djelovanju bivšeg ministra kulture u Hrvatskoj, Zlatka Hasanbegovića, kao i u sudskim procesima koji su težili i teže rehabilitirati Dražu Mihailovića i Milana Nedića, ali i reafirmaciju notornih fašista i antisemita koji su djelovali unutar bošnjačkog konteksta, a po kojima se imenuju škole u Bosni i Hercegovini.

S obzirom da bi nas navođenje svih konkretnih primjera u kojima se takva revizionistička nastojanja ogledaju moglo dovesti do čitavih knjiga posvećenih isključivo toj temi, ovdje ćemo se zadržati samo na već spomenutim rehabilitacijama u Srbiji, imenovanju jedne sarajevske osnovne škole po fašisti i antisemitu, imamu Mustafi Busuladžiću, te na sveopćem nastojanju relativizacije karaktera ustaške države, koje je najvidljivije na primjerima negacije stvarnosti logora smrti u Jasenovcu, manijakalnoj potrebi da Alojzije Stepinac bude proglašen za sveca i promatranjem čitavog partizanskog pokreta isključivo kroz događaje iz 1945. godine. Paradoks koji povezuje sve te momente, a kojeg predstavnici revizionističke desnice nisu svjesni, ili se samo pretvaraju da ga nisu svjesni, odnosi se na potpunu idejnu suglasnost svih ovdašnjih nacionalizama u odnosu prema ovim pitanjima. Ta suglasnost ide čak toliko daleko da oko ovih tema posve otvoreno surađuju, čime nesvjesno legitimiraju socijalistički historiografski narativ o zajedničkom djelovanju kolaboracionista, između kojih zabilježen nijedan značajniji sukob u ratu, dok su s druge strane iscrpno dokumentirane sve njihove zajedničke akcije protiv partizana. Drugim riječima, termin kojim je jugoslovenska historiografija nazvala ovdašnje kolaboracioniste, prozvavši ih domaćim izdajnicima, izdržao je test vremena te ostao aktualan do danas.

Tako je kratkotrajni hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji je na toj funkciji nastupao kao okupator sa zadatkom da potpuno ukine egzistenciju bilo kakvog kulturnog aktivizma koji ne nastupa na liniji klerikalnog državotvornog nacionalizma, nakon što je odbio financirati objavljivanje knjiga nekih od najboljih hrvatskih autora, s izdašnim iznosom pomogao štampanje radova Bojana Dimitrijevića, srpskog historičara čiji se radovi mogu svesti na apologiju Draže Mihailovića i četničkog pokreta. Na isti način možemo promatrati i formiranje zajedničke komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, koja je utemeljena na inzistiranje aktualnog pape Franje, a čiji se zadatak usuglašavanje stavova oko proglašavanja Alojza Stepinca svetim. Okončanje tog slučaja bit će posebno zanimljivo, s obzirom da se upravo na njemu ogleda suština svih revizionističkih nastojanja. Preciznije govoreći, ostaje za vidjeti da li će u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevagnuti opravdani zazor prema Stepinčevoj kanonizaciji ili izražen antikomunistički sentiment koji dijeli s Katoličkom crkvom?

Imajući u vidu sve navedeno, teško je ne uočiti potpunu idejnu zbunjenost kojom se institucionalna ljevica nosi s takvim nastojanjima. U pokušaju da se svemu tome odupre, ona radi temeljnu grešku, nastojeći nacionalizirati antifašističku borbu, čime je ne falsificira ništa manje od desnice koja bi je potpuno negirala. O čemu se radi?

Predstavnici hrvatskog SDP-a, braneći antifašizam, uporno nude argumente o tome kako je antifašistička borba stvorila Hrvatsku, te integrirala Istru, Zadar i otoke u njene granice. Bosanskohercegovački SDP na sličan način, na liniji afirmacije patriotizma, obilježava ZAVNOBIH, pronalazeći državotvorne momente kako ključnu vrijednost partizanske borbe, dok historičar Predrag Marković, kao visoki funkcioner srpskog SPS-a, sve upornije zastupa tezu o dva ratna pokreta koja su se s različitih pozicija borila za srpski narod. Problem svih tih tvrdnji nije u tome što su one potpuno lažne, nego u tome što predstavljaju tek manji dio istine o partizanskoj borbi. Štoviše, polazeći s lijevih pozicija to bi trebalo promatrati kao manje bitan dio čitave priče. Pojednostavljeno govoreći, umjesto što afirmira državotvornu poziciju, ulazeći na teren desnice, na kojem je nužno osuđena na poraz, ljevica bi se primarno trebala baviti izgradnjom društva i temeljnih civilizacijskih vrijednosti, te konačno početi shvaćati državu kao servis građana, a ne kao simbol kojem se treba klanjati. Iz nerazumijevanja štetnosti takve pozicije došlo se do oduzimanja ključnih sadržaja antifašističke baštine. Jedan je od elemenata te borbe bila borba protiv okupatora i nacionalna emancipacija, koja je vidljiva u izgradnji federalne Jugoslavije, preciznije, u stvaranju nacionalnih država unutar jugoslavenskog okvira. No, promatrati tu borbu mimo drugih dviju temeljnih odrednica, a to su borba za socijalnu pravdu, oličena u provedenoj revoluciji i borba za zajedništvo jugoslavenskih naroda, posve je promašeno. Drugim riječima, ovdašnji je antifašizam stvoren na jugoslavenskoj platformi izvan nje ga se ne može razumjeti. Stoga je svaki otpor revizionizam koji se unaprijed zatvara unutar granica novonastalih postjugoslavenskih država, unaprijed osuđen na neuspjeh. Unatoč tome što razlozi zbog kojih se u tolikoj mjeri zazire od jugoslavenskog konteksta mogu biti razumljivi, a leže u četvrtstoljetnom raspirivanju histerije o tom pitanju od strane nacionalističkih elita i urođenom oportunističkom refleksu znatnog dijela društva. A bez dokidanja takve prakse, revizionistički će narativ trajno oblikovati ovdašnja društva. Imajući u vidu sve navedeno, pravo je čudo kako predstavnici institucionalne ljevice to očito ne uočavaju.

Nadnacionalni, jugoslavenski revizionistički narativ, utemeljen na nekritičkom antikomunizmu, već postoji, međusobno sa savršeno razumije i pomaže, te izgrađuje snažne međusobne institucionalne veze. Jednako na području državnih, crkvenih i znanstvenih institucija. Za ovo posljednje dovoljno je pogledati intenzitet suradnje između Hrvatskog instituta za povijest i Instituta za istoriju Srbije. Paradoks da su sve te institucije utemeljene u socijalističkom razdoblju, iz kojeg crpe legitimitet i autoritet u javnosti, ni u čemu ih ne ometa da čitavo to razdoblje potpuno otpišu kao godine izgubljenog vremena, svodeći kompleksne teme na ideološke ratove za bolju prošlost. Što je proces kojem se antinacionalistička i liberalna ljevica može oduprijeti isključivo izgradnjom novog društva, točnije, paralelnih institucija koje bi čitav postjugoslavenski prostor shvaćale kao jedinstveni kulturni prostor zajedničkog nasljeđa, posebno onog antifašističke provenijencije.

 

Dragan Markovina, istoričar i publicista hercegovačko-dalmatinskog porekla, godinama je prisutan u štampanim i elektronskim medijima širom regiona. Izdavačka kuća Razlog iz Zagreba objavila je Zbornik njegovih tekstova pod nazivom Doba kontrarevolucije nastalih u periodu od 2015. do 2017. godine. Autor kritički analizira sva postjugoslovenska društva koja su, po njegovoj oceni, posle sloma socijalizma ušla ne u demokratiju već u regresiju.

U dogovoru sa izdavačem Danas objavljuje odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.