Branislav Grubački Uz veliko zadovljstvo i čast koja mi je ukazana da napišem dnevnik, započeo sam svoj prvi dan pisanja bolestan kao nikad. Napadnut virozom, sveprisutnom u okruženju, pao sam u iskušenje da je tumačim kao specijalnu kaznu da l’ za mene da l’ za stanovnike zemlje, a zapitah se i da nije reč o nečemu što se može tumačiti kao „lex specialis“ za ovu zemlju.

Branislav Grubački Uz veliko zadovljstvo i čast koja mi je ukazana da napišem dnevnik, započeo sam svoj prvi dan pisanja bolestan kao nikad. Napadnut virozom, sveprisutnom u okruženju, pao sam u iskušenje da je tumačim kao specijalnu kaznu da l’ za mene da l’ za stanovnike zemlje, a zapitah se i da nije reč o nečemu što se može tumačiti kao „lex specialis“ za ovu zemlju. Normalno je da je najlakše zapatiti virozu na temperaturi od 18 stepeni Celzijusa, koliko je bilo 21. januara na dan parlamentarnih izbora, a kada se tome pridoda podatak da je 22. januara verifikovano 30 odsto glasova za radikale, nije teško shvatiti koliko je lako razboleti se.
Ceo dan gledam sa pola oka tv kanale, koji muljaju o nekoj post izbornoj kombinatorici. Naravno da mi je još gore od svega toga! U neverovatnim količinama počinjem da trošim svakojako medijsko đubre, zbog čega mi je sve gore i gore. Ipak, dobijam i lepu vest. Gđa Vesna Pešić mi šalje SMS i kaže da je dobila mandat u republičkoj skupštini. Ako je ko zavredio poslanički mandat, to je onda i prva dama srpske demokratije. Eto malo radosti na kraju teškog dana.
Danas je Dan Svetog Save. Za mene je 27. januar dan kada je rođena moja pokojna majka. Ceo moj život ovaj datum ima za mene jedno potpuno lično značenje i zato mi je žao što zbog bolesti danas neću izaći na groblje. Dan mi prolazi u čitanju vikend izdanja Danasa, koji prati sve što mene zanima, naročito u oblasti kulture.
Nastavljam sa knjigom Srđana V. Tešina, talentovanog, mladog književnika iz nama susedne Kikinde i Mokrina. Dovršavam njegov roman „Kuvarove kletve i druge gadosti“, za mene zanimljivo i sasvim drugačije od do sada čitanog štiva domaćih autora. Srđan je onaj pisac koga je radikalska vlast izbacila u Kikindi sa mesta urednika Doma omladine i ostavila ga bez posla, i društvo se, bar onaj njegov građanski deo, mora pozabaviti ovakvim sudbinama.To je tema, briga za egistenciju, ljudi koji su oštećeni zbog svog političkog ili društvenog angažmana.
Veče se približava, sve je spremno za koncert koji smo planirali posle šest punih godina i konačno dogovorili sa braćom Teofilović. Pozorište Toša Jovanović je prepuno, atmosfera lepa i posetioci zainteresovani i posvećeni programu i izvođačima. Koncert vokalnih solista koji neguju etnozvuke Balkana i Srbije, slučajno zakazan na Dan Svetog Save, pojačava simboliku. U poplavi svetosavskih balova i novokomponovanih tumačenja ovog datuma, svedenost glasova Teofilovića i jednostavna genijalnost muzike koju izvode, uveravaju me u to da je ta duhovnost prave vrednosti i značenja.
Nedelja je, kažu, blag dan. Šest dana radi, sedmog odmaraj. Tako i mi, Grubački, „po Bibliji“, odmaramo. Kao jedini muškarac u društvu tri žene u našem porodičnom krugu, ostaje mi da konstatujem da će moje drage devojčice ipak danas delati, svaka na svoj način i na svoju stranu. Danica, naša najmlađa perjanica, mlada je košarkašica i kreće put Feketića da se nadmeće sa rivalskom ekipom.
Prva asocijacija na Feketić mi je ono famozno otvaranje autoputa. Drug Sloba ga je valjda četiri puta otvarao, a na kraju ispade sve samo jedna okretnica. Uz tu opasku šaljem Danicu na derbi i kažem joj da će biti prava košarkašica tek kad autoput bude stvarno gotov. Želimo joj uspeh, dok je ispraćamo. Razmišljam, Danica sigurno neće biti košarkašica, ali ne moram to baš da joj kažem. Neće, verovatno, biti ni glumica, kao da je to važno. Sada je jedna slatka četrnaestogodišnja tinejdžerka, kojoj je najveća fora što je upoznala Marčela i slikala se sa njim.
Društvo se polako osipa. Vesna, moja žena, odlazi u Klub da sanira posledice groznice subotnje večeri, popravi šta može, zaleči ranjene i pripremi ambijent kao da tu nekoliko stotina nije prethodne večeri boravilo.
Isidori je danas divan dan. Puni 17 godina, i s obzirom na snažan integritet i slobodarske misli, iznenađuje me količina okupljenih prijatelja i društva koji dolaze da obeleže njen rođendan. Uspela je da ih okupi, različite i drugačije prijatelje, ali sve besprekorne mlade ljude. To je sjajno. Da mi je neko rekao da od nas generalno ovakvih roditelja, mogu da ispadnu tako sjajna deca, ne bih mu poverovao. A tako je! Ponosan sam na nju i njeno društvo, i počeću da se šlepam kako bih stigao do tog boljeg dela sveta. Isidora je uz mog oca, najozbiljniji član naše familije i tu količinu, za njene godine, inteligentne konsekventnosti i principijelnosti, teško je sresti. Često sam se pitao da li će sa takvim stavom uspeti da uspešno komunicira sa drugima i sada vidim da može, i baš sam zadovoljan.
Pvi put od kada smo ustanovili u Klubu pre devet godina izbor za najbolje koncerte, biramo i najbolje događaje. Reč je pre svega o tribinama, jer smo odlučili sada već odavno da moramo delovati u svim javnim sferama. Zašto baš izbor za najbolji događaj? Pa zato jer je osobina ljudi na ovom prostoru da sve brzo zaborave, da olako pređu preko tuđih napora, da olako zaborave šta su sami radili, šta su voleli. Nije loše napraviti godišnju retrospektivu događaja, naročito za nas koji smo uneli puno energije i rada u sve pripreme i organizaciju. Zato smo stavili na papir i detektovali šta smo i gde smo, a pitali smo i posetioce za mišljenje. Rezultat svega je prijatno veče na kome biramo najbolje koncerte i događaje. Program vode Miki iz Kupinova, iz Velikog Brata i Mumin, frontmen Lovehunters-a.
Koncert godine je nastup hrvatskog benda KUD Idijoti, događaj godine je tribina „Đinđić-politički Mocart“ a tu je i petooktobarska tribina „Kad jaganjci utihnu“ o tome šta se desilo sa političkim i inim promenama u Srbiji, od ubistva premijera. Kao događaj van konkurencije je proslava 15 godina Kluba „Zeleno zvono“. Raduje me što posetioci prepoznaju značaj koncerta kakav su održali KUD Idijoti, to je njihova prva svirka za 25 godina ovde i ponovićemo je već tokom ove godine. Dobro je za nas i da posetioci prepoznaju jubilej Kluba kao značajnu stvar, to znači da nismo trajali i radili uzalud.
Treći put Kulturni centar Zrenjanina organizuje tribinu o kulturi i odazivam se pozivu, kao i prethodnih godina. Ovoga puta najveći odziv. Na prvom skupu, 2005. godine, konstatovali smo da Zrenjanin nema kulturnu politiku i da se samo radi o preraspodeli sredstava. Tada sam predložio pilot-projekat „Novi optimizam“, koji je imao za cilj da Zrenjanin pripremi i promoviše kao evropsku prestonicu kulture. Iako je to svima delovalo apstraktno, smatrao sam da treba težiti tome da kultura bude prethodnica svemu što nas čeka na putu integracija. Provincijalne manifestacije treba da ostanu za nama, a treba da se okrenemo nečemu što je merljivo u okruženju. Kao privatnik koji predlaže tako nešto, naišao sam na odijum, premda sam kao ex-narodni poslanik (u to vreme i član odbora za kulturu i informisanje), uostalom kao čovek koji iza sebe ima 700 organizovanih koncerata i preko 300 izložbi i promocija, mislio da mogu da predložim koncept za gradsku promociju i kulturni obrazac.
Ta platforma nije zaživela ni kasnije, a ja sam je primenio na Novom optimizmu. Kada se pokazalo da takve ideje funkcionišu i postaju dominantne u javnom prostoru, suočio sam se s osporavanjem. Smatram da je način finansiranja i funkcionisanja kulturnih ustanova prevaziđen, da je to Kartagina koju treba razoriti. I ova večerašnja tribina liči mi na istu priču, jer Zrenjanin ni sedam godina posle 5.oktobra nema menadžera za kulturu, svako radi za sebe, a zajednički koncept u kulturi ne postiji. Ne postoji ni prava selekcija, ni jasan kriterijum, ni vrednovanje ni ispomaganje, a kamoli promovisanje kulture na način na koji se to radi u modernom društvu. Samo tajac. Preživeli smo i do sada. Nemoguće je sakriti da je car go, a da nešto drugo postoji, i da je vrlo, vrlo živo…
Oporavljam se od tribine o kulturnoj politici Zrenjanina. Telefon zvoni. Prijatelji kažu da sam bio blag u komentarima, u odnosu na očekivanja. Ne znaju da sam iscrpljen bolešću i da je ipak prevladala „socijal-demoratsko-hrišćanska“ crta moga karaktera.
Mislim da se odmaram, ali poziv me diže. Željko Bodrožić, kandidat za poslanika ispred LDP-a i čuveni urednik Kikindskih novina, javlja mi da dolazi sa Milošem Vasićem. Šta reći, planiramo tribinu za mart. Pričamo, o čemu drugom nego o politici. Željko je na sudu po ko zna koji put, proganjaju ga razni šegrti i ostali majstori, koji ga razvlače po sudovima već sedam godina. Istog dana, sa vesti slušamo da će tužba Bebe Popovića uskoro zastareti zbog neodazivanja Dejana Mihajlova. Željku ništa ne zastareva. Ljut sam i na ljude iz njegove opcije, koji nisu našli za shodno da mu daju mandat, iako po svim kriterijumima on poslanički mandat zaslužuje. Po svom angažmanu, političkom kredibilitetu, činjenju, pisanju, govoru on to zaslužuje. Ljudski mu je dati kroz poslanički imunitet, na kraju, malo odmora od sveg zla koje je trpeo i trpi.
Sa Milošem zakazujem tribinu za mart o suđenju ubicama premijera Đinđića. Brankica Stanković potvrđuje učešće. Zvaćemo još Vladu Ješića i Ljilju Kaspar-Jokić, a pratiće nas i Željko. Analiziramo situaciju u politici. Zaključujemo da je ovo poslednji bezuslovni glas za bilo koju opciju. Očekujemo od političkih aktera da konačno vrate nešto od te silne energije koju su im birači dali, a nije bilo samo energije, povereno im je mnogo toga ne bi li nešto pametno uradili. Ta postizborna kombinatorika koja pokušava da Koštunicu ostavi u igri kao predsednika Vlade je totalna perverzija, i izlazi iz floskule politike kao umeća mogućeg, i ulazi u fazu političke patologije.
Dogovaram sa Darkom Rundekom koncert za kraj marta. Taj kontakt traje već duže vreme, od mog posredovanja prilikom ugovaranja njegovog prvog nastupa posle 5. oktobra. Sada redovno nastupa i u Zrenjaninu. Javlja mi se Neno Belan. Čitao je na Netu da su KUD Idijoti izabrani za najbolji koncert u Klubu. Poslednje četiri godine Neno je redovno svirao u Klubu, postali smo prijatelji i družimo se često. Kaže mi da se za Zvono čulo i u Istri, kotira se kao dobar klub. U njemu su nastupali Livio Morozin i Šerbedžija, Franci Blašković i Brecelj, kaže Neno tamo se priča o tome i najavljuje skoro viđenje. Vidim da su i članovi benda KUD Idijoti bili zadovoljni onim što smo im pokazali u Zrenjaninu, a druženje ćemo ponoviti tokom godine na još jednom koncertu.
Setih se da sam tokom prošle godine stigao i do hrvatske obale, družio se sa divnim ljudima, obišao Cres i Istru. Domaćin tog putovanja bio mi je i pevač grupe Fit Davor Lukas. I njih planiram za jedan povratnički koncert sigurno, ako ne pre onda tokom Exita. Uz sve te moje prijatelje iz „retro“ doba, misli mi idu ka narednom danu; 30 godina od pojave panka, a 27 od svog postojanja, Gile i Orgazam sviraju pesme iz te svoje prve, new wave faze, u mom klubu. Radujem se svirci i mislim kako nešto nema novih pankera, i zašto? A tako bi nam trebali…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari