Ova pozicija nema koga da uporedi sa premijerom Đinđićem 1Foto: Nebojsa Babić

Otpor nije nastao zbog pojedinih političara, poput Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja, već zbog onoga što su ti političari radili.

Znam da se ovo drugo podrazumeva u pitanju, ali mislim da je važno da naglasim ovu distinkciju. Identitet je apsolutno nevažan u odnosu na dela. Mnogi u opoziciji ni tada, a pogotovo sada ovo ne razumeju – ne možemo da ignorišemo nemoralna ili neefikasna dela samo zato što smo zajedno „dizali revoluciju“ ili zato što je neko drugi „još gori“. Činjenica da bilo ko sebi dozvoljava takvo poređenje jeste dokaz poraza takozvane opozicije, ocenjuje za Danas Miljana Jovanović, jedna od najistaknutijih aktivistkinja i članica Otpora, tokom devedesetih godina, i diktature vlasti Slobodana Miloševića, u odgovoru na pitanje kako komentariše to što se na ključnim pozicijama vlasti danas nalaze naslednici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, političara zbog kojih je Otpor i nastao.

Na konstataciju da se neretko mogu čuti poređenja predsednika Srbije i ubijenog premijera, naša sagovornica kaže da je, nažalost, najveći problem to poređenje.

– Problem je što opozicija nema koga da uporedi sa premijerom Đinđićem. Gotovo svaki lider opozicije u svojim stavovima i svojim delima pre može da se uporedi sa predsednikom Vučićem nego sa premijerom Đinđićem – pre svega zato što ista ta većina lidera opozicije, kao i predsednik Vučić, samo formalno, na rečima, želi Srbiju koja je poput zapadnih zemalja, a neki i eksplicitno podrivaju ovaj cilj svojim besmislenim laprdanjima i lažnim patriotskim patosom.

Na pitanje kako je kao jedna od ključnih ličnosti Otpora i otpora diktaturi Miloševića, odnosno kao nositeljka petooktobarske revolucije, doživela, tri godine posle, 12. mart i atentat na premijera Đinđića, Miljana Jovanović kaže da je ubistvo premijera Đinđića za nju lično bio jedan od onih događaja u vezi sa kojim se jasno sećate gde ste bili i šta ste radili tog momenta kada ste o njemu saznali.

– To ubistvo je i danas najmračniji događaj u poslednjih dvadeset godina – i na političkom i na ljudskom nivou – čisto otelotvorenje zla. Peti oktobar je za mene bio ustanak, ne revolucija. Ustankom smo branili rezultate izbora, što je i danas najvažnija strana Petog oktobra. Pojedini ljudi u okviru Miloševićevog režima bili su srušeni, ali režim sam, u svojoj sveobuhvatnoj strukturi i izvanzakonskom delovanju i moći, opstao je u dovoljnoj meri da nakon nepune tri godine godine na gubitak izbora odgovori nasiljem, čije posledice i danas osećamo. Skloni smo da krivimo samo političare, posebno one koji su delili vlast u DOS-u, i koji, naravno snose veliki deo makar posredne odgovornosti za ubistvo premijera, ali moramo da shvatimo da je deo odgovornosti i na nama, građanima: učešće u političkom procesu, posebno procesu koji smo skraćeno nazivali „uvođenje demokratije“, za koji smo podrazumevali da ima nekakav jasan kraj, učešće mora biti neprestano, mora biti principijelno. Moramo podrazumevati da svako, čak i najmanje, odustajanje od principa vodi dezintegraciji procesa. Ne postoji stabilna demokratija; postoji samo uvođenje demokratije – kaže naša sagovornica.

Ubistvo premijera Đinđića, dodaje ona, bilo je pucanj u prozapadnu politiku države.

– Za mnoge sintagma „prozapadna politika“ znači beskonačne rasprave o apstrakcijama. Ono što je za mene lično, a verujem i mnoge druge, premijer Đinđić značio, dakle on nije predstavljao samo simbol, on je sasvim konkretno preuzeo rizik da se suprotstavi primatu večnih apstrakcija i svojim se konkretnim delovanjem zalagao za razložnu, racionalnu prozapadnu politiku, odnosno delovanje u skladu sa osnovnim principima zapadnog sveta, pre svega u uspostavljanju vladavine prava, uspostavljanju otvorene i slobodne ekonomije, i za poštovanje ljudskih prava. Mislim da nam je premijer Đinđić pokazao da ovi nabrojani principi nisu uopšte pitanje apstrakcija, već konkretnih odluka i delanja, kao i da je takvo delanje jedino koje dokazano vodi prosperitetu prosečne porodice. I danas ovako vidim pragmatizam premijera Đinđića i njegovu političku zaostavštinu – naglašava Miljana Jovanović.

Upitana o nikada započetom procesu utvrđivanja političke pozadine ubistva Đinđića, sagovornica našeg lista kaže da ne postoji individualna hrabrost bilo da se slučaj reši u potpunosti, bilo da se obelodani istina, ako je već poznata pojedincima.

– Ne postoji sistemski pritisak čitavog društva da se sazna istina. Ne postoji podrška društva pojedincu, koja posredno garantuje u granicama tog posrednog uticaja, pre svega, fizički opstanak u saznavanju istine ili njenom objavljivanju. Ne postoji poverenje da postoji sistemska garancija fizičkog opstanka. Ne znam da li bi trebalo da bude „utešno“ da nismo jedina država koja svojim građanima nije ubedljivo predstavila istinu o takvom događaju kao što je atentat na premijera. Za mene lično nije. Nepoverenje rađa dalje i još dublje nepoverenje. Biti skeptičan u odnosu na državu, u odnosu na političare je jedno, ali stepen nepoverenja u društvu koji stalno raste je nešto sasvim drugo. Posledice su pogubne za svakog od nas pojedinačno, pre svega u vidu ukupnog osećaja teskobnog, nekvalitetnog života u užim i širim zajednicama kojima pripadamo – ističe Miljana Jovanović.

Dužni smo da otkrijemo političku pozadinu

S obzirom da je ubistvo premijera Đinđića imalo dalekosežne i duboke posledice u pogledu političkog karaktera Srbije, ističe Miljana Jovanović, nužno je da saznamo istinu. Nužno je, dodaje ona, da se izborimo sa svim posledicama ubistva premijera Đinđića, ali i da nastavimo da se borimo da svi koji su u njemu učestvovali snose posledice. „Kao društvo i kao pojedinci, dužni smo i porodici premijera Đinđića da sazna potpunu istinu“, smatra Miljana Jovanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari