Sve izvesniji razgovori o vansudskom rešenju spora

Nastavak sa 1. strane
Ono što spada u najvažnije ciljeve svakako su procesuiranje i kažnjavanje odgovornih za ratne zločine, pronalaženje nestalih osoba, kao i povratak kulturnog blaga. Ove stavke sadržane su i tužbenom zahtevu Hrvatske iz jula 1999. u kojem se navode uz zahteve za utvrđivanjem odgovornosti SRJ, odnosno Srbije za genocid i ratne zločine, te naknadi još neutvrđene materijalne štete. Neke od ovih stavki Srbija je već počela da ispunjava. Kao što smo već pisali, Vlada Hrvatske na čelu s premijerom Sanaderom bila je i pre presude Međunarodnog suda pravde spremna da s Beogradom razgovora o vansudskom rešenju spora, a takva ideja potvrđena je Danasu iz izvora veoma bliskih Vladi. Jedan od modela koji bi poslužio za razgovore svakako je crnogorski model.
Iako je Šimonović ukazao da se hrvatska tužba u nekoliko važnih stvari razlikuje od bosanske e, te da je u Hrvatskoj postojao direktan angažman jedinica 1. gardijske brigade iz Beograda pod komandom Mileta Mrkšića u Vukovaru, priznao je da će u hrvatskom slučaju mnogo teže biti dokazivanje nadležnosti Suda i genocida. S druge strane, da tužbu ne treba povlačiti smatra Zvonimir Šeparović, nekadašnji hrvatski ministar pravosuđa, koji je Sudu pravde u Hagu podneo tužbu protiv SRJ.
– Tužba koju sam u ime Hrvatske predao Međunarodnom sudu pravde nije postala bespredmetna, niti je treba povući, niti treba odustati od tužbe protiv Crne Gore, već treba ustrajati na tužbi jer je genocid izvršen u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, nad Dubrovnikom, o čemu postoje valjani dokazi. Još se vode postupci protiv vodećih Srba pred Haškim tribunalom i srpskih generala koji su sudjelovali, ili barem nisu spriječili zločine genocida, što može biti relevantno u našem postupku protiv Srbije i Crne Gore – navodi Šeparović za Hinu.
On kaže da presuda u bosanskoj tužbi jeste konačna, ali da se u roku od deset godina mogu podneti novi dokazi i pokrenuti novi postupak.