Novak Đoković sa trofejom osvajača Vimbldona. Foto: EPA-EFE/TOLGA AKMEN Neko je ovih dana, verovatno pred početak finala na Australijan openu, napisao na bivšem tviteru kako je jedno tipično razmišljanje svakog u Srbiji ko prati tenis i navija za Đokovića – nek osvoji još samo ovaj jedan i ne mora više.
Tako je bilo i 2008. – nek osvoji bar jedan, pa u junu 2011. – nek ostvari sebi san i osvoji bar jedan Vimbldon. Tako je bilo i svaki sledeći put kada je igrao finale. Ali, u stvari, nikad nam nije bilo dosta. Baš kao i njemu. Ni 101 titulu i 24 grend slema kasnije, ni osam godina prvog mesta. Sad nam fali opet samo još jedan – da bude 25. Da opet, još jednom, zapečati priču o najboljem ikada.
Nekada nam je sve ovo što je Novak Đoković postigao do sada svima kolektivno bilo nezamislivo.
Nismo sigurno početkom dvehiljaditih mogli ni da zamislimo da će teniser iz Srbije biti najbolji u istoriji sporta. Većina bar nije mogla, neki su, međutim, znali malo više od ostalih.
Ne mogu da tvrdim, još manje da garantujem, ali gotovo da sam ubeđena da je Novak Đoković prvi prostor u štampanom izdanju Danasa – jer tada drugo nismo ni imali – dobio u decembru 2002.
Radili smo dodatak o tenisu u kom smo, između ostalih, imali razgovore sa Radmilom Armenulićem i Bobom Živojinovićem koji se osvrnuo na polufinale Vimbldona, tada još poslednji veliki podvig jednog tenisera s naših prostora. Kao velikom ljubitelju tenisa, meni je iako početniku pripalo da uradim intervju sa Jelenom Genčić, bivšom selektorkom ženske teniske reprezentacije.
Naslov je bio „Ruku u vatru stavljam za Novaka Đokovića“. To mi je bila njena najjača izjava, iako u tom trenutku nisam znala ko je Đoković.
Najjača ne zbog Đokovića, nego zbog načina na koji je Genčić, koja ga je trenirala, pričala o njemu.
I o drugima je pričala pohvalno, ali o njemu posebno. Tada je Đoković dobio sigurno prvi naslov u Danasu, to mogu i da tvrdim. Imao je 15 godina i bio prvak Evrope u svojoj kategoriji.

„Retki su oni koji imaju potencijal da budu šampioni, ja sam samo za Moniku Seleš i sada za Novaka Đokovića mogla da kažem da će biti u vrhu. Treba da imate nešto u sebi, to se oseti, ruku u vatru bih mogla da stavim za Novaka da će da uspe“, rekla je u decembru 2002. Jelena Genčić u tom intervjuu.
Bio je to moj prvi „susret“ sa njim. Posle ih je bilo još, ali se sećam još jednog. Jun 2006. mala sala u hotelu Interkontinental prepuna novinara. Stigla sam u minut pred početak, nije više bilo mesta da se sedne. Đoković je prvi put u karijeri stigao do četvrtfinala nekog grend slema, ali je taj meč na Rolan Garosu izgubio od Nadala. Predao. Bio je to neki novi početak za tenis u Srbiji, za tenis u medijima u Srbiji. Tako sam ja to tada doživela. Jer nikada ranije nisam videla toliko novinara na nekoj konferenciji posvećenoj tenisu.
Posle su se ređali njegovi uspesi, prvu vimbldonsku titulu 3. jula 2011. dočekala sam u avionu za Brisel, nisam mogla da gledam to finale uživo. Srećom, posle ih je odigrao mnogo još.
A nepunih mesec dana ranije, pred sam početak turnira, u još jednom razgovoru za Danas u kom smo evocirali uspomene na ceo njen život i posebno na rad sa Novakom, Jelena Genčić je još jednom bila „vidovita“.
„Dok je bio mali zajedno smo sanjali kako podiže pehar na Vimbldonu, jer je to Meka tenisa. I zato mi je najveća želja da ga vidim sa tim peharom. Verujem da će to učiniti ove godine,“ rekla je Genčić.
Tri nedelje kasnije Đoković je podigao svoj prvi vimbldonski trofej, a ona je umrla dve godine nakon toga, jula 2013.

Sa Đokovićem je rastao srpski tenis, ali je raslo interesovanje za tenis, rastao je broj teniskih terena po zemlji, broj dece koji se upisuju u škole tenisa, rastao je i broj nas u redakciji koji smo satima na foteljama pravili pauzu u pisanju tekstova da ispratimo svaki njegov veliki meč.
Ljudi su odlazili i dolazili, menjalo se sve, pa čak je i redakcija sama promenila lični opis, samo je Đoković u velikim finalima ostajao pune dve decenije konstanta.
Sve manje je i njegovih „mrzitelja“ i fanova Nadala ili Federera koji ne bi priznali da je GOAT (najbolji ikada), jer možeš da ne voliš, ali moraš da poštuješ ili, dobro, bar da priznaš činjenice. A one za sada govore tako.
Srbija je tenis zavolela uz Đokovića. Sa njim u timu je 2010. stigao i prvi Dejvis kup, tada je možda krenulo i prvo veliko „praćenje“ tenisa u zemlji timskih sportova. Ovaj individualni je u srca i glave građana Srbije uveo upravo on. Trebalo mu je dosta, ali je i zemlju, koje onomad nije hteo da se odrekne zarad boljih uslova, nekako uspeo da predstavi drugačije. Uspeo je da bude prva asocijacija jednom strancu na Srbiju, pre Miloševića i rata. Da mu se dive kao najboljem širom sveta.
Vremenom sam prestala da pišem o tenisu, ali ne i da ga pratim. Bilo je mnogo mečeva, nekih se sećam više od drugih, finala u Melburnu 2012. ili maratonskog meča na Vimbldonu 2019. u kom je pobedio Federera. Njegov veliki povratak posle povrede u julu 2018. – kada je u polufinalu savladao Nadala – gledala sam u Zvezdarskoj šumi, na telefonu, sa ostalim odraslim gostima na jednom dečjem rođendanu…
Za svo to vreme „proročke“ reči Jelene Genčić iz intervjua od pre 24 godine uvek su mi nekako bile na pameti. Nikako nisam zaboravljala taj naslov, valjda mi Novak svojim prisustvom na teniskoj sceni to nije dozvoljavao. Nakupilo se naslova i tekstova za 25 godina, slabo kog se sećam, ali, eto, taj sam zapamtila.
Autorka je izvršna urednica na portalu lista Danas i višegodišnja sportska novinarka
Bonus video: Nebojša Višković o plasmanu Novaka Đokovića u finale Australijan opena
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


