Emir Suljagić u američkom senatu: „Moje prisustvo ovde je svedočanstvo ne meni samom, već volji naroda da preživi“

Program je realizovan uz direktnu podršku članova američkog Kongresa čijim angažmanom je ustupljen prostor istorijske Kennedy Caucus Room, piše Dnevni avaz.

Prisutnima se obratio i direktor Memorijalnog centra u Potočarima Emir Suljagić.

– Nisam trebao biti ovdje danas, ali evo me. Moje prisustvo ovdje je svjedočanstvo ne meni samom, već volji naroda da preživi. Događaji iz jula 1995. godine i dalje bolno odjekuju u našoj zajednici – preko 8.000 nevinih života izgubljenih u Srebrenici za samo pet dana u julu 1995. godine, nakon trogodišnje opsade, masovnog i sistematskog nasilja – oštar podsjetnik na dubinu ljudske okrutnosti. Bio je to napad na postojanje našeg naroda na svim frontovima: političkom, ekonomskom, moralnom, kulturnom i biološkom. Za mene i moju generaciju Bošnjaka, ovo nije samo poglavlje u historiji, već duboko lična priča o preživljavanju. Kao sedamnaestogodišnji dječak, bježao sam od terora i razaranja koja su nanijela mojoj zemlji, mom gradu i mojoj porodici 1992. godine. Dok sam imao sreću da izbjegnem taj užas, moja porodica i ja nismo mogli pobjeći od same Srebrenice. Ali napustili smo svoje domove i došli u Srebrenicu ne da bismo napustili nadu, već da bismo preživjeli – rekao je Suljagić.

Dodao je da je tokom opsade Srebrenica stajala kao simbol nade, otpora i žrtve.

– Oni koji su preživjeli početne valove onoga što se često naziva ‘etničkim čišćenjem’ pronašli su utočište u Srebrenici, držeći se nade i života uprkos nemogućim okolnostima. Čak i u julu 1995. godine, naši životi nisu bili poklonjeni od strane nikoga; borili smo se, pružali otpor, dokumentovali i čuvali svoja sjećanja. Razumjeli smo da su naši glasovi, naše priče i naše prisustvo važni. Moj opstanak je dijelom bio posljedica nekoliko engleskih riječi koje sam govorio – manje sam naučio u školi, a više gledajući MTV i NBA prenose krajem osamdesetih, dok se Berlinski zid počeo rušiti. Nevjerovatan izvor veze, ali ključan. Tokom posljednjih dana, bio sam među rijetkim bošnjačkim civilima koji su ostali u bazi UN-a u Srebrenici. Dok su neki pripadnici UN-a raspravljali o našoj sudbini, dva američka oficira UN-a su svojim odlučnim postupcima na kraju spasila moj život – prisetio se Suljagić.

Ključno je priznati, ističe, da je neumoljiva potraga za pravdom za Srebrenicu, uglavnom kroz međunarodne pravosudne mehanizme, značajno napredovala zahvaljujući podršci SAD-a.

Doprinosi Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odigrali su ključnu ulogu u privođenju nekih od ključnih počinilaca pravdi.

– Lično, želim da odam priznanje kontinuiranoj pomoći pruženoj povratnicima i raseljenim osobama u domovima u Srebrenici i drugim mjestima – od kojih se mnogi još uvijek bore s traumom u okruženju koje je, blago rečeno, manje nego gostoljubivo. Prisustvo američkih vojnika i mirovnih snaga u istočnoj Bosni pomoglo je u ispravljanju nekih nepravdi i stvaranju puta ka obnovi života uništenih nasiljem. Na kraju, odajmo počast onima koji su stradali potvrđujući našu kolektivnu posvećenost pravdi, miru i ljudskom dostojanstvu. Sa saveznicima poput Sjedinjenih Američkih Država, nastavit ćemo se boriti protiv nekažnjivosti i ravnodušnosti, radeći na budućnosti utemeljenoj na sjećanju i pravdi – poručio je Suljagić.