Sretna Nova (super)izborna godina: Građani Hrvatske u 2024. biraju zastupnike u Sabor, EU parlament i predsednika države 1Foto: EPA-EFE/GEORGI LIČOVSKI

Za hrvatske građane, ova 2024. je superizborna godina; najmanje će tri puta izlaziti na biračka mjesta kako bi izabrali 151 zastupnika u Sabor, 12 predstavnika za europski parlament (ukupno broji 705 mjesta/mandata) i predsjednika države, najvjerovatnije u dva kruga glasovanja, budući u prvom nitko od kandidata (a tko su, to još uvijek ne znamo), gotovo sigurno neće prebaciti granicu od 50 posto potpore građana.

A, ako dodamo i da će, bilo stari, bilo novi saziv Sabora morati, u najskorije vrijeme izabrati 10 sudaca Ustavnog suda RH, onda je posvema jasno kako će se ova godina u izrazito polariziranom društvu, kao što je hrvatsko, odvijati u znaku žestokih tenzija u kojima će dominirati međusobna podmetanja, klevete, fabriciranje i potenciranje skandala i afera, populistička demagogija, a najmanje sučeljavanje ideja i programa u korist tzv. općeg dobra i rješavanja nagomilanih problema kojima je ova zajednica i više nego bremenita.

Naravno, sve samo s jednim, isključivim ciljem: o(p)stati ili doći na vlast i nakon toga zaboraviti sve što su prije toga građanima licemjerrno obećavali i to je bez ikakve dvojbe glavni razlog sve veće apstinencije biračkog tijela koje u znak prosvjeda jednostavno više ne želi sudjelovati u ovoj farsi, jer se i nakon prebrojenih glasova, raznim neprincipijelnim koalicijama, zakulisnim dogovrima, manipulacijama i slično, prekraja, bez ikakvih skrupula stvarna izborna volja i na koncu se formira začudna parlamentarna većina, za koju ogroman broj ljudi, različitih uvjerenja nije, niti bi u ludilu glasovao.

IGRE MOĆI: Borbe stranaka se u hrvatskom političkom ringu pretvaraju u najogorčenije sukobe neprijatelje koji i doslovno jedni drugima rade o glavi, ali su s istim takvim žarom, kad je u pitanju sudjelovanje u vlasti, spremne sve to (privremeno) potisnuti i ponašati se kao da nikad ništa nisu jedni o drugima ružno govorili.

A, svakodnevni život i brige građana ih se malo, ili nikako (ne)dotiču; masovna poskupljenja osnovnih, posebice prehrambenih artikala enormno rastu, standard rapidno (o)pada, sve to prati stalni rast inflacije (ovogodišnja stopa 5,5 posto) i prema podacima Eurostata, RH je među rekorderima u EU; u eurozoni samo Slovačka ima veću inflaciju od Hrvatske.

Istina, Plenkovićeva je Vlada još u ožujku prošle godine donijela paket mjera kako bi pomogla građanima i gospodarstvu da se održe na površini i lakše prebrode, prije svega energetsku krizu, ali ti su se potezi brzo potrošili, a mjere istopile; iako ovaj paket ostaje na snazi do konca ožujka ove godine, usprkos svemu nije polučio željene rezultate.

Cijene i dalje nezaustavljivo rastu, dvostruko brže od prosjeka eurozone, plaće velikog dijela zaposlenih (o mirovinama da i ne govorimo) jedva da su dostatne za preživljavanje; socijalni su podaci alarmantni: trećina stanovni živi na granici ili ispod granice siromaštva, a druga trećina se opasno, sve brže i nezaustavljivo približava toj zoni, a nitko od političkih aktera javne scene da ponudi razumne alternative, već su isključivo, posebice u ovo (pred)izborno vrijeme okrenuti igrama moći i zaštiti/proširenju svojih klijentelističkih interesa. Čak ih ni najava valova štrajkova uopće ne brine.

FAVORITI(I): Jedino se točno zna kada će se održati Euro-parlamentarni izbori (9. lipnja), predsjednički krajem prosinca ove godine (Milanovićev mandat ističe 18. veljače 2025), ali datum, za građane RH najvažnijih izbora, za Sabor, još uvijek se ne zna.

Plenković evidentno kalkulira, tako da je Milanović dobro procjenio, kako građani Hrvatske postaju taoci njegovih privatnih političkih interesa i ambicija, jer čak više i ne krije (iako se javno ne izjašnjava) kako puca na neku od najviših pozicija u EU/EK i to po svemu sudeći sa uistinu realnim šansama. Ali, mnoge se stvari pri tomu, pa i izbori moraju poklopiti, tako da Plenković kombinira i forsira onu situaciju i mjesto koja bi mu najviše odgovarala; samo da se u svemu tomu ne prekombinira; aspiranata, posebice iz najvažnijh članica EU je puno, a „bara je plitka za sve krokodile koji u njoj plivaju“.

HDZ je nedvojbeno najveći favorit i gotovo sigurni pobjednik izbora, ali Plenkovića brine što im rejting stagnira; stalno se vrti između 25 i 28 posto potpore birača, a to ni izdaleka nije dovoljno za komotno sastavljanje parlamentarne većine i Vlade, jer teško da se više može ponoviti aktualni sastav vladajuće ekipe (HDZ, plus manjinski zastupnici, s tri člana Pupovčeva SDSS i liberali Darija Hrebaka, nadopunjeni raznim prebjezima tipa Hrvoje Zekanović koji stranke mijenjaju kao čarape), već je izvjesnije da će morati koalirati s ljutom desnicom iz Domovinskog pokreta, koja se ambicioznom ultranacionalističkom retorikom frustriranim građanima nameće kao alternativa, jer navodno traži „uvođenje reda“ u državi: vraćanje obveznog služenja vojnog roka (budući to traži i Srbija koja se ubrzano naoružava), postavljanje vojske na hrvatske granice kako bi se onemogućila najezda migranata (by the way nasušno potrebni, jer RH nema dovoljno radne snage), uvođenje novog školskog programa kojim bi se zatrovana hrvatska mladež (iz)liječila od pogubnog utjecaja turbo-folka i cajki koje nekontrolirano dolaze iz najbližeg balkanskog susjedstva i potkopavaju „stoljetnu rvacku kulturu“, što naravno nema veza s realnošću, ali dobro zvuči, posebice u ušima desnog, uvijek antisrpski nabrijanog elektorata.

ROGOVI U VREĆI: Plenković, koji sigurno nije nacionalist, već kao tipično dijete komunizma može bit sve što zatreba, samo kako bi o(p)stao na vlasti, svjestan je kako će pod takvim okolnostima morati (u)činiti velike koncesije domovincima, na što zarad svojih briselskih aspiracija teško da može pristati, a osim toga javna je tajna kako se on i Penava, vođa DP i vukovarski gradonačelnik jednostavno ne podnose, tako da bi to svakako ubrzalo premijerov odlazak s čela stranke, naravno nakon što HDZ, barem formalno dobije nacionalne i obrani, a po mogućnosti i proširi broj mandata (4) osvojen na prethodnim euro izborima.

Na predstojeće nacionalne izbore HDZ izlazi samostalno, uz pojedina šlepanja, već spomenuih Hrebaka i Zekanovića (trenutno u ulozi suverenističkog demokršćanina, ma što god to značilo), potom slijedi razdoblje kupovine partnera za sastavljanje koalicijske Vlade, pri čemu će predsjednik Milanović, a to u HDZ dobro znaju, svjesno zavlačiti i otezati sa davanjem povjerenja Plenkoviću kao novom mandataru. Na desnom centru, već su to najavili, zajedno idu Most i suverenisti, dok na lijevom centru nije došlo do dogovora između Možemo i SDP; svatko ide za sebe, ali su spremni za postizbornu koaliciju, koja će svakako morati privući i dva druga bloka: Savez za Hrvatsku (čine ga seljaci / HSS, laburisti i socijaldemokrati odmetnuti iz SDP), odnosno koaliciju Za bolju Hrvatsku (reformisti, Fokus i dvije regonalističke opcije: Istarski demokratski sabor i Primorsko-goranska savez), bez čije potpore teško da mogu računati na postizanje relativne većine. Ali, to će ujedno biti i rogovi u vreći, jer teško da bivši i sadašnji esdepeovci mogu normalno surađivati.

A, što se tiče predsjedničkih izbora, Milanović je već dugo najpopularniji hrvatski političar i ukoliko se kandidira, veliki su izgledi da osvoji novi mandat, što bi HDZ posvema konveriralo, uostalom kao i Milanoviću pobjeda Plenkovića, jer bi si time međusobno bildali mišiće i tako jačali potoru svojih pristaša i simpatizera.

I naravno, pri tomu provociraju medijski rat, pri čemu Plenković nastoji ovladati najmoćnijim tiskanim i TV medijima i svakoga tko ga se usudi kritizirati proglašava neprijateljima, spletkarošima, kao primjerice u slučaju TV N1 kojoj imputira da u RH djeluju polu(i)legalno, što naravno nema veze sa istinom, jer im vladajući zapravo preko Vijeća za elektroničke medije sustavno onemogućavaju dobijanje nacionalne frekvencije.

Ali, uklapa se u Plenkovićevu mantru o medijskim urotama i plaćenicima koji (po čijem nalogu?) blate i nipodaštavaju sve premijerove napore i postignuća njegove Vlade u pretvaranju RH u jednu od najrazvijenijih zemalja unutar EU. Međutim, stvarnost je ipak posvema drukčija, dvije trećine Hrvata živi ispod, na granici ili blizu granice siromaštva; samo to Plenković opsjednut nezaježljivim ambicijama ne želi vidjeti, a još manje priznati.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari