Foto: EPA/JOSE SENA GOULAOUkrajinski Visoki antikorupcioni sud (HACC) naložio je danas poslanici Juliji Timošenko da plati kauciju od 33 miliona grivni (760.000 dolara) i izrekao niz procesnih mera u slučaju kupovine glasova, preneo je Kijev post.
Timošenko, liderka stranke Batkivščina (Otadžbina), optužena je da je nudila mito poslanicima u jednom od najspektakularnijih krivičnih slučajeva u poslednjih nekoliko meseci.
Prema odluci suda, Timošenkova je obavezna da se pojavljuje na sudu kada bude pozvana i da prijavljuje svaku promenu prebivališta. Takođe joj je zabranjeno da napušta Kijevsku oblast ili kontaktira određene poslanike, a mora predati pasoš.
„Neću se ni korak udaljiti od svoje zemlje“, rekla je Timošenko sudiji.
Molim vas, dodala je, pre svega, da shvatite da ovde nema krivičnog dela.
„Kao drugo, nemojte izricati preventivnu meru, ili u krajnjem slučaju, dajte mi mogućnost da budem pod ličnim obavezama – nikada ih neću prekršiti“, navela je ona.
Na sudskom ročištu, Timošenko je rekla da će uložiti žalbu na ovu odluku, preneo je Kijev Independent.
„I na žalbenom sudu ćemo ponovo dokazati da je sve što se radi politički udar“, rekla je, tvrdeći da istraga nije borba protiv korupcije, već povezana sa njenim političkim stavovima.
Tokom ročišta, Mikola Titarenko, advokat Julije Timošenko, zatražio od suda da uzme u obzir predstojeća putovanja poslanice u inostranstvo.
Nacionalni antikorupcijski biro (NABU) je saopštio da je, nakon što je agencija u decembru podigla optužbe protiv nekoliko poslanika iz stranke predsednika Volodimira Zelenskog, Timošenko pokrenula razgovore o redovnom nuđenju mita nekim poslanicima u zamenu za glasove.
Timošenko je negirala optužbe i tvrdila da je istraga povezana sa predstojećim izborom.
Ovaj slučaj je najpoznatija istraga od najvećeg ukrajinskog korupcijskog skandala otkrivenog u novembru, koji je uključivao pranje novca i proneveru u Energoatomu, državnoj nuklearnoj kompaniji. Skandal je upleo nekoliko visokih političara, uključujući članove unutrašnjeg kruga Zelenskog.
NABU i antikorupcioni tužioci razotkrili su šemu mita vrednu 100 miliona dolara. Prošlog jula, ukrajinski predsednik je usvojio zakon kojim se nastojalo da se ograniči nezavisnost državnih antikorupcionih agencija.
Međutim, nakon novembarskih izveštaja NABU-a i višemesečnih masovnih protesta protiv tog kontroverznog zakona, Zelenski je pozvao na punu saradnju sa istragom.
U televizijskom obraćanju naciji prošlog novembra rekao je da svi u zemlji „koji su bili uključeni u korupcione šeme moraju dobiti jasan pravni odgovor. Moraju postojati krivične presude“.
Borba protiv korupcije ostaje ključni uslov za kandidaturu Ukrajine za članstvo u Evropskoj uniji, cilj koji Kijev smatra centralnim za svoju posleratnu budućnost.
Ko je Julija Timošenko?
Julija Timošenko je postala poznata pre dve decenije kao liderka pro-demokratske Narandžaste revolucije. Bila je premijerka Ukrajine 2005. godine, a zatim ponovo od 2007. do 2010.
Njen politički uticaj u poslednjim godinama značajno je opao, pri čemu njena stranka Otadžbina ima 25 mesta od ukupno 450 u ukrajinskoj Skupštini – Vrhovna Rada.
Njena duga politička karijera, učešće u najvećim masovnim pokretima u Ukrajini i prepoznatljiva pletenica učinili su je međunarodno poznatom ličnošću.
Timošenko se 2010. kandidovala za predsednicu protiv proruskog kandidata Viktora Janukoviča – istog političara čiju je predsedničku kandidaturu porazila Narandžasta revolucija. Izgubila je izbore od Janukoviča.
Timošenko je 2011. uhapšena i osuđena na sedam godina zatvora zbog ugovora o prirodnom gasu iz 2009. godine, koji je potpisala sa ruskim Gazpromom dok je bila premijerka. Suđenje je široko smatrano politički motivisanim, a Timošenko je puštena iz zatvora 2014. godine, nakon svrgavanja predsednika Viktora Janukoviča.
Iz zatvora je puštena pred kraj Revolucije Evromajdan 2013. godine, koja je zbacila Janukoviča i postavila temelje nezavisnog civilnog društva u Ukrajini, uključujući i antikorupciške organizacije.
Timošenko se ponovo kandidovala za predsednicu 2014. godine, ali je izgubila od Petra Porošenka. Na predsedničkim izborima 2019. nije uspela da se plasira u drugi krug, na kojima je na vlast došao Volodimir Zelenski.
Timošenko je hapšena i 2001. kada je bila optužena za falsifikovanje carinskih dokumenata i šverc gasa 1997. godine, dok je bila predsednica kompanije „United Energy Systems of Ukraine“ (UESU). Njeni politički pristalice organizovali su brojne proteste ispred zatvora Lukjanivska, gde je bila pritvorena.
U pismu uredniku britanskog lista Financial Times, Timošenko je tvrdila da je režim tadašnjeg predsednika Leonida Kučme svesno gradio totalitarni sistem u zemlje.
„Verujem da režim gospodina Kučme može ići toliko daleko da me eliminiše fizički, a ne samo politički, ali ja sam donela svoj izbor i nastaviću da se borim protiv njega demokratskim metodama. Predsednik Kučma kaže da sam počinila zločin. Moj jedini ‘zločin’ bio je borba protiv korupcije, sive ekonomije i totalitarizma koji je stvorio ovaj predsednik Ukrajine“, rekla je ona.
U martu 2001. godine, Okružni sud Pečersk (Kijev) proglasio je optužbe neosnovanim i ukinuo nalog za hapšenje. Prema Timošenko, optužbe je fabrikovao Kučmin režim po nalogu oligara ugroženih njenim naporima da iskorenjuje korupciju i uvede reforme zasnovane na tržištu.
Kijevski apelacioni sud doneo je 9. aprila 2003. godine, odluku kojom se poništavaju i ukidaju postupci u krivičnim predmetima protiv Julije i njenog surpuga Oleksandra Timošenko. Iako je Timošenko oslobođena optužbi, Moskva je održavala nalog za hapšenje u slučaju njenog ulaska u Rusiju.
Krivični slučaj protiv Timošenko u Ukrajini je zatvoren u januaru 2005. zbog nedostatka dokaza, a u Rusiji u decembru 2005. zbog zastare.
Njen suprug Oleksandr, proveo je dve godine (2002–2004) u bekstvu kako bi izbegao zatvor po optužbama za koje je par tvrdio da su neutemeljene i politički motivisane.
Timošenko je bila među istaknutim političkim rivalima Zelenskog koji su, prema pisanju Politico u martu 2025. godine, učestvovali u zakulisnim razgovorima sa članovima administracije Donalda Trampa.
Uprkos opoziciji prema stranci Zelenskog, Timošenko je bila i glasna zagovornica prošlogodišnjeg kontroverznog zakona kojim se nastojalo da se demontiraju nezavisne ukrajinske antikorupcione institucije – iste one agencije koje su je sada optužilew za davanje mita u zamenu za glasove.
Julija Timošenko je rođena 1960. godine. Studirala je sajber inženjerstvo na Državnom univerzitetu u rodnom Dnjiproprtrovsku, a 1984. godine je diplomirala ekonomiju sa prvom pohvalom kao inženjer-ekonomista. Godine 1999. stekla je doktorat na Kijevskom nacionalnom ekonomskom univerzitetu.
Pre političke karijere, Timošenko je radila kao ekonomistkinja i akademistkinja, a bila je i uspešna poslovna žena.
Sa biznismenom Oleksandrom, sa kojim je u braku od 1979. ima ćerku – Jevgeniju koja je diplomirala na London School of Economics (BSc „Government“, MSc „Russian and Post-Soviet Studies“).
Timošenko i njen suprug iznajmljuju kuću u Kijevu i poseduju stan u Dnjipru. Prema ukrajinskim medijima, Timošenko živi u imanju u Konča-Zaspi „iznajmljenom od prijatelja“. U martu 2014. otvorila je vrata svoje kuće javnim aktivistima i vodila ih po imanju.
Timošenko je vešta javna govornica. Njena vatrena retorika učinila je je ikonom Narandžaste revolucije.
Kada se pridružila vladi Viktora Juščenka, Timošenko nije govorila ukrajinski. Prema rečima ukrajinskog političara Borisa Tarasjuka, 2002. godine Timošenko je „govorila samo ruski, čak i kada sam joj ja govorio na ukrajinskom“, ali od tada je prešla na govor isključivo na ukrajinskom.
Timošenko je tri puta rangirana od strane magazina Forbes među najmoćnijim ženama na svetu. Prema ukrajinskom magazinu Focus, Timošenko je bila prva u godišnjem izboru najuticajnijih žena u Ukrajini u periodu 2006-2010. U decembru 2011. godine, njena partija je nominovala za Nobelovu nagradu za mir.
Dva dokumentarca su urađena o Juliji Timoišenko – jedan 2009 – „Julia“ u američkoj Coppola Productions i drugi 2011. koji je prikazan delegatima Parlamentarne skupštine NATO-a, 8. oktobra 2011.
Takođe, Timošenko je bila inspiracija za dve knjige – 2007. „Julia, Yulechka“ – Antonina Nikolaevna Uljahina i 2007. „Julia, Julia Vladimirovna“ – Antonina Nikolaevna Uljahina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


