Muke „predsednika bez korena“

Upisan je i u rječnik francuskog jezika gdje označava načine i puteve za pripadnike određene društvene kategorije da se izdignu na viši nivo u društvenoj sredini. Često se koristi i da se iskaže razlika između društvenog statusa roditelja i, kroz protok vremena, statusa njihove djece.

Revolt Žutih prsluka je potvrdio da je ta predstava, o relativnoj ravnoteži i koherentnosti između različitih društvenih kategorija u Francuskoj, izgubila mnogo od svog smisla. Stvarni klasni rascjep – iako se već dugo ovdje više nije govorilo o klasnim podjelama – je najvjerodostojnije objašnjenje tog revolta. To je shvatio i Emanuel Makron, žrtvujući svoj imidž nepopustljivosti, kad je već poslije samo nekoliko subota ustuknuo pod pritiskom demonstranata, povukavši sporne odluke deblokiranjem između deset i dvanaest milijardi evra za hitne socijalne mjere. Ali nije znao, što u stvari skoro niko nije predosjećao, da se Žuti prsluci neće zadovoljiti samo onim što su u protestima deklarativno tražili, nego da su njihovi zahtjevi mnogo temeljitiji.

NJihov porket, koji je u ustima više analitičara zaslužio kvalifikativ pobune, postavlja i generalno pitanje predstavničke demokratije. Čuđenju, ali i zbunjenosti, nema kraja kod mnogobrojnih ovlaštenih učesnika u debatama, kad su suočeni sa zahtjevima, na primjer, za uvažavanje bijelih listića na izborima, proporcionalni izborni sistem, žrijeb za imenovanje narodnih predstavnika, pravo na opoziv izabranih lica prije isteka mandata, korištenje referenduma kao izraza građanske inicijative…

Kriza francuske demokratije, odnosno kriza Pete Republike, se počela zaoštravati odavno, otkako se demokratija malo po malo u svijesti naroda počela osjećati kao apstrakcija bez korijena u društvenoj stvarnosti. Otkako je poštovanje takozvanih demokratskih odredbi postalo važnije od stvarnih predmeta tih odredbi. Žuti prsluci su akutna manifestacija te svijesti, ali su se slični simptomi već uočavali i kroz uspjehe političkih partija na ekstremima: Nacionalnog fronta (ubuduće Nacionalnog zbora) na radikalnoj desnici i Nepokorene Francuske na ekstremnoj ljevici. Znači da izgleda sasvim logično to što Žuti prsluci od početka imaju aktivnu podršku jedino unutar te dvije političke struje.

Neko je već rekao za savremenu demokratiju da se razvija bez dodira sa tlom, pa nam ovdje pada na pamet predstava o novoj tehnici gajenja povrća za koje se pitamo kako može da raste, da nevjerovatno iždžiklja i donese neprirodnu količinu plodova, a sve to bez direktnog kontakta sa zemljom. Upravo tako, bez dodira sa zemljom, se percipira i Makronov pokret koji ne želi status političke partije. On se i zove „U pokretu“ (En marche) podvlačeći tako, već od samog svog osnivanja (vjerovatno sasvim nesvjesno), tu predstavu o organizaciji bez korijena. I za samog Emanuela Makrona je već odomaćeno da ga označavaju kao „Predsjednika bez korijena“.

Međutim, najžešće kritike koje se upućuju na račun sadašnje vlasti su njena nezrelost, neiskustvo pa čak i nekompetencija. To posmatrači posebno ističu povodom očigledne nesposobnosti vlade da efikasno spriječi spektakularne nerede kojim se završavaju sva subotnja okupljanja Žutih prsluka, posebno na Jelisejskim poljima u Parizu.

Poznati nedeljnik Le Poan (Le Point), koji se tradicionalno veže za desni centar, odnosno danas za socijalno-liberalnu političku orijentaciju, pozabavio se u svom posljednjem broju analizom različitih vidova „nesposobnosti“ sadašnje vlade. Pod velikim naslovom na koricama: „Pripravnici“ ili „Stažisti“ (jer obe riječi odgovaraju u prevodu na srpski), stoji portret ministra unutrašnjih poslova Kristofa Kastanera, koji je, razumljivo, trenutno najizloženiji kritikama. Nedeljnik insistira na utisku amaterizma i oklijevanja, odnosno nedostatku samouvjerenosti na samom državnom vrhu.

Zanimljivo je podsjetiti da je metafora o pripravniku već jednom upotrebljena 2015. godine povodom spektakularnog pada popularnosti Fransoa Olanda, koji je imao – tačno je to – nečeg pripravničkog u vršenju vlasti, ali je bio okružen prekaljenim političarima na glavnim ministarskim funkcijama, što mu ipak u posljednjoj fazi mandata nije pomoglo da se kvalifikuje za reizbor. U svojoj knjizi „Pripravnički staž je završen“ poznata novinarka AFP-a Fransoaz Fresoz je opisala Olanda kao simpatičnog čovjeka koji je, želeći da se dopadne svakom, uspio da ga zamrze svi.

Može se slobodno reći da se i Makronov mandat dosad odvija po istom scenariju, pri čemu je ono što je za Olanda brzo postalo jedna vrsta antipatije za Makrona preraslo u istinsku mržnju u jednom dijelu naroda. Iskaz te mržnje je po prvi put osjetila lično i predsjednikova supruga Brižit Makron. Ona je 20. marta izviždana na terenu u Remsu pa je odustala da simbolično dadne početni udarac na jednoj fudbalskoj utakmici organizovanoj u dobrotvorne svrhe.