Autorski tekst Satka Mujagića, bivšeg prijedorskog logoraša, za Danas: Samo da Ameri ne pošalju svatove na Grenland

Ukrajina, Gaza, Sirija, Sudan, sad Venecuela, pa Iran, ‘igre’ oko Grenlanda, a nekako me najviše brinu racije po Americi koje sve više podsjećaju na Njemačku četrdesetih, na Bosnu devedesetih…

Moram donekle dati za pravo onima koji smatraju da Kosovo nije trebalo postati nezavisno. A, govorio sam to i ranije, mada itekako razumijem NATO intervenciju. Milošević je već ponavljao Bosnu, sada brže i ubitačnije. Povučen lekcijama iz Bosne, bez logora, bez 35.000 ubijenih (civilnih žrtava), ‘manji’ masakri, svuda teror, strah, progon…

Milion ljudi je već za mjesec bio preko granice, stotine mrtvih. Ali s nezavisnošću Kosova devet godina kasnije je po prvi put naizgled neprimijetno narušen ionako labilan svjetski poredak nakon Drugog Svjetskog rata. Narušen je princip suvereniteta na koji se danas Danci pozivaju, a i Srbi od kako im je ‘oteto srce Srbije’, počesto i Bosanci, kad god neko zadrmusa ponekad trošne bedeme Bosne. Republike SFRJ su po Ustavu imale pravo na nezavisnost, pokrajine nisu, kao ni entiteti u Bosni i Hercegovini.

Poziva se na taj presedan i Putin kad god želi da opravda aneksiju dijelova Ukrajine, mada bi i bez priznanja Kosova, što se njega tiče bilo isto.

Desilo se da sam se krajem aprila 1999. poslovno zatekao u kampu Stankovec pored Skoplja, blizu granice s Kosovom. 30.000 izbjeglih ljudi u šatorima, mahom Albanci, nešto Roma, velik dio iz Prištine, Gnjilana i okolnih mjesta.

Radio sam već od 1994. nakon samo 18 mjeseci boravka kao ‘pozvani izbjeglica’ za Službu za Imigraciju Nizozemske, a tada, 1998., tek dobio (dvojno) državljanstvo, pa s novim crvenim pasošem u džepu u vojnom Herculesu s kolegama opet sletio na Balkan. 1992. i 1993. Nizozemska je u nekoliko navrata sama dovodila izbjeglice iz Bosne, a u januaru 1993. i nas 200, preživjelih logoraša Manjače, ‘zaštićene životinje’ UNHCR-a, i članove porodica prevezla u četiri autobusa iz Karlovca.

Sad je bio red na Albance… Sjećam se, Skoplje je bilo mračno, ledeno i skoro prijeteće. Nisu Makedonci bili ‘sretni’ zbog intervencije Zapada, a mi smo bili rijetki zapadnjaci naveče u restoranima.

Noći i jutra hladni, a popodne kratke majice i kupanje na suncu dok pušiš cigaru van šatora. Prebacismo tad za Nizozemsku tačno 1000 ljudi za 10 dana, uglavnom porodice i oni s familijom negdje u Nizozemskoj, svi intervjuisani, registrovani, polaroid fotografisani (da nema ubacivanja na tudje ime), ljekarski pregled, avion, smještaj obezbijedjen, sve je išlo kao podmazano. CNN je pravio prilog, nismo bili jedini iz tada solidarne Evrope, pa nas u reportaži zbog efikasnosti nazvao: ‘Dutch dream team.’

Tutnjanje bombi NATO Alijanse bi se ponekad čulo sa sjevera, a jedna je odvalila i blizu nas, s ove strane granice, svi smo preblijedjeli, pa nastavili raditi kao da se ništa ne dešava. Spavalo se 5 sati u prosjeku, jelo dva puta, i svake noći do kasno pilo makedonsko crveno vino i dugo pričalo da kako tako prežvačeš intenzivan dan.

Moj PTSS iz 1992. se brzo probudio i pučio kao zrelo kestenje u onoj zelenoj ljušturi s jeseni u Kozarcu… izgubio sam tad četiri kile za 10 dana i po povratku sedam dana skoro stalno spavao.

Dio tima je otišao i do sela Raduša na samoj granici s Kosovom. Tamo je još bilo izbjeglica iz Bosne. Ja nisam smio, jednostavno sama pomisao da bih, nakon Omarske, mogao ‘opet njima u ruke’, kočila mi je misli. Crveni pasoš nije izgledao od velike pomoći, Nizozemska je NATO, a NATO gadja Srbiju svaki dan.. ja na granicu ne idem.

Kasnije, posao će me voditi na praktično sve granice Evrope. Od Islanda do Rodosa, od Azorskih ostrva do Murmanska. I granicu Srbije ću vidjeti kroz Orbanovu žicu 2016., a prvi put poslovno otići u Beograd već 2006.

Sjećam se, razgovaram tada s dvojicom kolega iz MUPa Srbije na Novom Beogradu, pričamo o zakonu o azilu i usklađivanju sa zakonima Evropske Unije, ja taman tih dana u Amsterdamu magistrirao pravo, i prodje mi misao:‘zadnji put kad sam sjedio preko puta dva srpska policajca, bilo je na ispitivanju u logoru Omarska, 4. juna 1992….

Dođoh u Beograd i 2010. sa logorašima Trnopolja i Omarske, Sudbinom Musićem i Nusretom Sivac na poziv profesorice Milice Tomić i grupe ‘Četiri lica Omarske’. Pričali smo dugo pred šezdeset gostiju, diskutovali javno o logorima, ubistvima, silovanjima, teroru, bijelim trakama u Prijedoru, u sred Beograda… nije bilo jednostavno, skoro surealno, ali je davalo nadu.

Zadnji put, maj 2022., Beograd, razgovor i ručak s Bogdanom Ivaniševićem i njegovom suprugom o tužbi protiv Milomira Marića zbog negiranja logora i ismijavanja logoraša Fikreta Alića.

Posjetih i Novi Sad, sjedoh i s mojim dragim zemljakom Ljubišom iz Trebinja i s Milenom iz Lukavca, sa Milicinim ‘pulenima’, Marijom, Srđanom, Vladom, moji dragi Beograđani. Nakupovah kofer knjiga, ispričah se s taksistima, dočekah sabah na Kalemegdanu, pa preko Varšave nazad na zapad…

Tih haotičnih dana u Skoplju, 1999., uz večeru i muziku klavira daću i prvi intervju za holandske novine ‘De Volkskrant’; novinarka me ‘upazila’ jer je skontala da sam, osim prevodioca, jedini u timu sa Balkana, a kad je još čula da sam 1991. bio u Hrvatskoj na ratištu na ‘pogrešnoj strani’ (kao redovan vojnik JNA, nakon 40 dana na ratištu dezertirao, pa za Bosnu), 1992. godine sedam mjeseci u dva logora u Bosni, a sad se vratio na Balkan kao ‘spasilac’, priča je bila ‘unikatna’.

I počinje sa: ’Prošao je tri etnička čišćenja, kao vojnik, logoraš i spasilac.’ Sjećam se da sam tad rekao, predvidio da će Milošević izgubiti Kosovo, ‘iako ono nema pravo na otcjepljenje, ali će izgubiti jer ono što rade je genocid, bosanski scenario. To svijet ovaj put neće dozvoliti’.

Tako i bi. Preko četvrt vijeka prođe, i to ‘pravo na otcjepljenje’, pravo suverenosti, postaje sve relevantnije pitanje na svjetskoj sceni. Jer, danas više praktično nema ‘svjetskog poretka’ baziranog na međunarodnom pravu, na Povelji Ujedinjenih Nacija. Godinama smo svjedoci genocida nad Palestincima kakav se ne pamti u modernoj historiji. Istina, u Ruandi je ubijeno više ljudi, ali količina i prefinjenost zla izraelskog režima i vojske i otvorena podrška ‘svjetskih sila’, je do sad neviđena i ogolila je do kosti svu dvoličnost ‘demokratskog Zapada”. Mi smo, kao zemlja članica UN-a, devedesetih preko tri godine čekali na intervenciju ili ukidanje embarga na uvoz oružja, trebao im genocid u Srebrenici da mrdnu, mislim da to danas ne bi dočekali. Svijet jednostavno nije briga. Svako se danas o sebi zabavio.

Putin je dugo čekao svoj momenat. Sjećam se da sam marta 2014. nekako predvidio eskalaciju koja će doći osam godina kasnije kad je Merkel, nakon aneksije Krima za Njujorktajms ‘k’o s poslom’ rekla: ‘Putin je izgubio dodir sa realnošću.’ Tad rekoh. ‘Ukrajina sad ne smije da uzvrati jer to je ono što Putin i čeka. A, kad god udari, sljedeći rat osjetiće i Evropa.’

A, januara 2015., nakon terorističkog napada u Parizu, kojom prilikom je ubijeno 12 ljudi, uglavnom novinara satiričnog lista Šarli Ebdo (Charlie Hebdo), zapisah: NEK’ NAM JE BOG U POMOĆI, ŠARLI SIGURNO NEĆE

“Hipokrizija ‘Zapada’ u reakcijama na terorizam, zločine, diskriminaciju, kršenja ljudskih prava je iz godine u godinu više nego očita.
Zapadni mediji, a uz njih i mnoge demokratske države, tj. njihove vlade vode glavnu riječ, pa kako za sebe i svoj ‘razvijeni’ plebs, tako za cijeli svijet odlučuju o čemu se i kad očitovati i šta i u kojoj mjeri osuditi. Dovoljno je pogledati dešavanja u Pakistanu, Nigeriji, Siriji, Iraku, Palestini, a zatim u Francuskoj i shvatiti da nevine žrtve nisu iste.

Slično je bilo i devedesetih tokom genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini. Jer ne samo da izostaju bilo kakve akcije, ekonomski bojkoti, osude, a kamoli vojne intervencije, pažnja koja se pridaje masovnim ubistvima je obrnuto proporcionalna udaljenosti ovih zemalja od Zapadnog svijeta.

Tako se i golim okom može razaznati da 50 pobijene djece u Siriji ili Palestini vrijede otprilike koliko i jedan franscuski život, medijski i manje.

S druge strane, ljudske živote se ne može staviti na vagu i od terorizma ili iskrivljene medijske slike praviti matematika. I iza pobijenih Francuza i iza Nigerijanaca ostaje crvena, ljudska krv i članovi porodica kojima nikakva matematika ne znači više ništa.

I upravo zato nije potrebno ni moralno na bilo koji način opravdavati i relativizovati potpuno besmislena ubistva običnih ljudi ko god oni bili. Isto tako nema smisla ukazivati na ponekad ogavne i besmisleno provokativne karikature ekipe iz Pariza i time umanjivati strahotu pokolja od prije 10 dana. Pero, koliko god nekog vrijeđa, ipak ne ubija. Na kraju krajeva, upravo to je ono što rade i mnogi zapadni mediji, za svoje gledaoce i čitaoce prave selekciju ‘važnosti’ nekog događaja i nečije žrtve.

Time, ne samo da indoktriniraju vlastitu javnost, usput im uspijeva radikalizirati i onu ‘drugu stranu’ i jedan raznobojni svijet svesti na nijanse crne i bijele.

Današnja medijska slika svijeta, polarizacija i viktimizacija samo jedne strane na momente podsjeća na zataškavanje ratnih zločina saveznika tokom Drugog svjetskog rata ili ratnu propagandu Srbije i danonoćne priče o ‘braniocima srpstva od muslimanskih hordi’ iznad opkoljenog Sarajeva ili konstantno traženje ‘dokaza’ o nepostojanju koncentracionih logora po Bosni i Hercegovini, pa i danas kad se skoro sve o svemu zna iz tog perioda.

‘Naši’ mrtvi su žrtve i junaci, oni tamo, njihovi, ili ne postoje ili su kolateralna šteta ‘naše pravedne borbe`.

Danas ‘Zapad’ možda nije u ratu, ali se pedalj po pedalj odmiče od vlastitih, nekad tvrdih temelja demokratije i fundamentalnih ljudskih prava. Svjetska populacija raste, sirovine se iscrpljuju, a svijet iz godine u godinu pretvara u ‘ostrva tamo njih’ i ‘vamo nas.

Iako najčešće optimista, mogu samo završiti s jednim: ‘Nek’ nam je Bog u pomoći. Šarli sigurno neće`”.

I tako, ono što je za Ameriku bio 11. septembar, za Evropu su postali teroristički napadi u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, a uz to i migrantska kriza i navala izbjeglica iz Sirije. Onaj u Briselu, marta 2016., me zamalo promašio, samo dan ranije dugo sam stajao na istom mjestu na aerodromu Zaventem čekajući let za Barselonu gdje je sutradan ujutru drmnula bomba.

Evropa od tada više nije solidarna, nego strance toleriše i trpi, a ekstremna desnica sve više jača i postaje sve ekstremnija.

“Ako ga ne uzmem ja, uzeće ga Kina ili Rusija”

A, onda, danas, kao zadnja karika u lancu, Sjedinjene Američke Države.

‘Napad’ rulje na Američki kongres nakon gubitka izbora Donalda Trampa januara 2021. nije obećavao ništa dobro. Činilo se već tad da je prvi Trampov termin bio tek zagrijavanje.

A, sjećam se s kojim divljenjem sam, punih pluća, prije skoro dvadeset godina stajao pred Džeferson memorijal u Vašingtonu i čitao u bijelom kamenu uklesane prve redove Deklaracije nezavisnosti iz daleke 1776. ‘We hold these truths to be self evident, that all men are created equal…’ ‘Ove istine smatramo same po sebi očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki…’

Osjetih se tad, na jutarnjem suncu, skockan u najboljem odijelu, obavezna plava kravata, jako mali pod zvijezdama. Kolijevka demokratije.

A, danas poludiktatura koja danima srlja u anarhiju, a njen nezasitni, narcisoidni predsjednik kao neki dječak s praćkom u rukama i s jajima, gađa prolaznike, zaštićen iza zida i samo čeka sljedećeg. Ali, Tramp nije dječak, rakete nisu jaja, države nisu prolaznici… neke je iznenadilo, mnoge nije. Hoće on i Grenland, i Kanadu i Meksiko, igra se čovjek, kao da igra Stratego ili Risk.

A, troma, ona dvolična Evropa, ali i kolijevka demokratije s ove strane okeana, nekad sigurna kuća za milione izbjeglih iz cijelog svijeta, danas nije spremna na takvog ‘partnera’ koji je osnovao NATO, uvijek bio jedan od stubova svjetskog poretka u Vijeću Sigurnosti, a sad ‘hoće’ ne samo Venecuelu, nego i dio druge NATO države, čisto jer mu je ćejf.

Veli faca, sasvim ozbiljan: `Ako Grenland ne uzmem ja, uzeće ga Kina ili Rusija.’ Ne samo da neće, niti mogu, nego je to logika onog izraelskog koloniste što, s rukama u zraku i tupog, začuđenog pogleda, isto sasvim ozbiljan kaže Palestincima:’ako ne uzmem ja vašu kuću, uzeće neko drugi’.

Moj babo je nakon povratka u porušen i spaljen Kozarac 2001. godine zatekao ruševine naše kuće, a kod komšije Pere našao naš veliki željezni ‘krevet’ za grožđe. I pitao ga, ‘pa, komšija, što ti odnese moj krevet.’ A, Pero odgovori: ’Huse, da nisam ja, odnio bi neko drugi.’ A, moj stari reče:’ Ja bi’ volio da nisi ti. Ne bih imao krevet ionako, nemam ni kuće, ali bih imao dobrog komšiju.’

Stara dama Evropa je opet na ispitu, ali sad je zaigrala mečka i pred njenim, pred našim vratima, mada ovo zadnje mnogi još neće da shvate. Grenland je i naš. A, previše je interesa i veza, ekonomskih, sigurnosnih, kulturoloških, historijskih, ili obične navike da se u Evropi tek tako preko noći okrene stranica i zaigra na način kojim Tramp odavno igra. Pogotovo zbog stalne prijetnje Rusije.

Međutim, ta svijest toliko brzo raste da je juče za par sati nekoliko država stalo uz Dansku, ne samo diplomatski. Velikosrbi, nekom svojom obrnutom logikom, sada zamjeraju Danskoj ‘jer je prva priznala Kosovo’, kao, ‘eto vam ga sad’, što nije tačno, a pritom zaboravljaju da je za taj presedan priznanja Kosova najviše ‘kriva’ opet Amerika. U Prištini Klinton je dobio spomenik, a ne Andersen. I ne vide, kao ni mnogi, da ono što grmi s druge strane Atlantika nije ništa drugo nego fašizam u povojima koji se jako brzo uklanjaju. A, fašizam brzo preskoči preko granica maternjeg jezika. To bar mi Balkanci znamo iz iskustva.

Bolje rečeno, građanski rat u Americi koja je već sad polu diktatura, a možda i treći svjetski su sve realnija opcija. Mi godinama živimo kraj tridesetih prošlog vijeka.

Kakva, takva, Amerika je, iako s puno kaubojskih epizoda po Vijetnamu, Avganistanu, Iraku… do sada i držala do svjetskog poretka, do Povelje UNa, do nekog reda, danas više ne. Podrška genocidnoj politici Izraela se ne krije kao što je bio slučaj na Balkanu prije 30 godina. Tada su ponajviše Francuzi i Britanci godinama igrali duplu ulogu. A, Tramp danas skoro da zavidi Putinu i kineskom kolegi jer ‘mogu da rade šta hoće’. Zelenski ispada sam kriv jer mu je zemlja napadnuta, a petina Ukrajine okupirana, lik nedavno posla vojsku i kidnapova predsjednika druge države, puca na brodove, to jest ubija ljude jer ‘prevoze drogu’…

Furtutma se sprema. A, Izrael stalno loži vatru, ubija i dalje Palestince, otima zemlju na okupiranoj Zapadnoj Obali, gađa Liban, Siriju, Jemen, i u Iranu haos na ulicama.

A, nama, ako nam je na Balkanu, a pogotovo Bosni, nekom jačem uz skute da nas prvi vjetar s istoka, pa sa zapada, ne otpuše, onda je to opet ta svetica i kurva Evropa koja još jedina drži do, kakvog takvog međunarodnog poretka kakvog poznajemo, a ne ovog koji živimo, u kojem vlada snaga jačega i samo vlastiti interesi. Na kraju krajeva, i mi smo Evropa, mada to i mi i zapadnjaci, kad je u interesu, zaboravljamo.

Iako kurva, to smo više puta vidjeli, u Gazi ponajviše, a i u Bosni, i dalje je naša kurva, i trenutno najmanje zlo u svijetu u kojem velike ribe gutaju male. A, mi nismo veliki, niko na Balkanu nije, iako i to ponekad zaboravljamo. Lako se može desiti da bilo ko postane sljedeći prolaznik kojeg zaigrani dječak počne gađati praćkom i jajima. Čisto, jer mu se hoće. Ili njegov ruski idol što odavno nema dodir sa realnošću.

Neke članice NATO-a poslale su trupe na Grenland, istina simbolički, i sad je lopta opet u Vašingtonu. Sudeći po prvim reakcijama, poludiktator nije impresioniran. Dobio čovjek tuđu Nobelovu nagradu, pa mu drago. Vidjeh jutros, dobio ju je i Jozef Gebels na isti način.

Pročitah (pa podijelih) danas status mog zemljaka Amera Mezetovića koji je kao dječak nosio bijelu traku u Prijedoru (inspirisan govorom Radovana Karadžića u skupštini Bosne i Hercegovine pola godine prije rata): „Put kojim vodite Grenland je ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošle Venecuela i Iran. Nemojte da mislite da nećete odvesti Grenland u pakao, a grenlandski narod možda i u nestanak, jer grenlandski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje!”

A, ispod Elvirov komentar: ”Samo ne dozvoliti američkim svatovima da idu na Grenland”.

I ubistvo svata je po mnogima bio dovoljan povod za četiri godine rata, masovne zločine i genocid… Sad može biti bilo šta. Nek’ nam je svima Bog u pomoći. Ovaj Šarli sigurno neće.