“Tramp je globalni kul tata, a politički akteri neposlušni adolescenti”: Slavoj Žižek u autorskom tekstu za Danas 1Foto: EPA-EFE/HAYOUNG JEON

Klasična priča G. K. Čestertona o ocu Braunu „Znak slomljenog mača“ odvija se tokom izmišljenog vojnog sukoba između Britanije i Brazila u 19. veku, kada je general Sent Kler komandovao sa 800 britanskih pešadinaca u kampanji protiv brazilskog generala Olivijea, harizmatičnog i velikodušnog neprijatelja.

Sent Kler je predvodio dva ili tri britanska puka u bezobzirnom napadu na brazilske položaje, tokom kojeg su njegove trupe pretrpele teške gubitke i morale su da se predaju. Olivije je uslovno otpustio svoje zarobljenike, ali ubrzo nakon toga, Sent Kler je pronađen obešen o drvo sa slomljenim mačem oko vrata.

Godinama kasnije, otac Braun otkriva da se Sent Kler tokom svoje vojne karijere u Indiji i Africi bavio mučenjem, bludstvom i korupcijom i da je na kraju prodao engleske vojne tajne Brazilcima. Major Mari, jedan od oficira Sent Klera, otkrio je izdaju i zahtevao da Sent kler podnese ostavku.

Sent Kler ga je ubio, a vrh generalovog mača se polomio u majorovom telu. Hladno proračunavši, Sent Kler je naredio napad osuđen na propast, praveći „brdo leševa da bi pokrio ovaj“. Preživelim britanskim trupama predvodio je kapetan Kit, koji je zaključio istinu i linčovao Sent Klera čim su Brazilci otišli.

Zar Izrael ne radi upravo suprotno od Sent Klera: fokusira se na jedan (ili nekoliko – Hamas) kako bi pokrio brdo leševa (Palestinci)? Ne, izraelska vlada radi ono što je radio Sent Kler mada uz važnu izmenu. Pravi brdo leševa među Palestincima kako bi pokrila jedan leš – koji? Tu sledi iznenađenje: leš jevrejskog identiteta.

Pošto je većina Jevreja u Izraelu uhvaćena u genocidnom stisku, oni u nekom osnovnom smislu čine kolektivno samoubistvo, napuštajući duhovnu veličinu koja je karakterisala njihov identitet.

I zar Tramp ne radi isto? Njegov leš je leš američke slobode i demokratije… Kada ovo pišem, već čujem „levičarske“ glasove kako mi viču: ali zar zapadna „sloboda i demokratija“ nisu bile licemerna prevara od samog početka? Zar ono što se sada dešava nije samo njihova istina koja izlazi na videlo? Mislim da je ovo pojednostavljenje koje nas, ako postupimo u skladu s njim, može skupo koštati.

Naše osnovno moralno utvrđenje nije samo licemerno (kao što je oduvek-već bilo), sa ratom u Gazi je izgubilo čak i licemernu snagu privida – u njemu i sa njim privid efikasno postaje samo privid, a ne više privid koji sadrži sopstvenu istinu.

U tom smislu, Arundati Roj je pre više od godinu dana primetila da ako se bombardovanje Gaze nastavi, onda će „moralna arhitektura zapadnog liberalizma prestati da postoji. Oduvek je bila licemerna, znamo. Ali čak i to je pružalo neku vrstu skloništa. To sklonište nestaje pred našim očima.”

Ovde je ključna ideja da je uprkos svom licemerju (ili, zašto ne, zbog njega i kroz njega), liberalno moralno utvrđenje ipak „pružalo neku vrstu skloništa“.

Šta, dakle, zamenjuje „moralnu arhitekturu zapadnog liberalizma“? Koliko god nevoljno osećali potrebu da to učinimo, moramo priznati đavolu ono što đavolu pripada: Donald Tramp je nedavno postigao niz trijumfa.

Vrhovni sud je ograničio moć saveznih sudija, dajući mu odrešene ruke da vlada pomoću dekreta; njegov “Veliki lepi zakon” će učiniti viziju MAGA zakonskom realnošću; antiimigrantske mere koje će uključivati čak i one koji su regulisali svoj status u SAD i tamo imaju legalan posao; poniženje Evrope koja je odlučila da posluša predlog SAD da poveća svoje vojne izdatke i da odustane od svih snova o jednostranom priznavanju Palestine i da sledi primer SAD u bliskoistočnom sukobu; i, konačno, način na koji je Tramp uspeo da nametne prekid vatre između Izraela i Irana.

Kako je postupio da bi ovo postigao? Napustio je MAGA san o fokusiranju na SAD i nemešanju u sukobe širom sveta i otkrio novu ulogu globalnog mirotvorca, mirotvorca koji ne okleva da nametne mir brutalnim bombardovanjem. On se čak ni ne pretvara da deluje kao jednak među jednakima ili kao nepristrasan sudija – pa šta je on?

„NATO je ove nedelje ispisao istoriju, pristavši na masovno povećanje vojnih izdataka na svom godišnjem samitu u sredu — ali je u centru pažnje bio „ortakluk“ predsednika Donalda Trampa i generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea. Dok je Tramp poredio bliskoistočne protivnike sa „dva deteta u školskom dvorištu“ koja se „svađaju kao ludi“, Rute je dobacio smejući se: „A onda tata ponekad mora da koristi jaku retoriku da bi ih naterao da prestanu.“

Rute je jednostavno zaboravio da uvrsti sebe – ili, bolje rečeno, neke glavne aktere EU – u ovu seriju nestašne dece koju je trebalo da istuče strog, ali dobroćudan otac: evropske države su pristale da povećaju svoje vojne izdatke na pet odsto tek nakon očeve oštre opomene.

Nažalost, ovo povećanje nije poslužilo evropskoj autonomiji, već je Evropu više nego ikad stavilo pod dominaciju SAD… Tramp je tako otkrio novu ulogu za sebe na svetskoj sceni – ulogu globalnog tate koji čuva mir mešavinom nagrada i brutalnog pritiska, uključujući terorističko bombardovanje.

On efikasno deluje kao tata koji je sklon hirovitim ekscentričnostima, neograničen nikakvim univerzalno priznatim diplomatskim pravilima ili jednostavno pravilima opšte pristojnosti, mešajući opšte mudrosti sa povremenim vulgarnostima, a sve to pod znakom pragmatičnog realizma.

A zaista sramotna osoba u ovoj aferi nije Tramp, već svi mi poput Rutea koji rado prihvatamo ovu ulogu neposlušnih adolescenata koji čekaju da ih strogi tata kontroliše i napuštamo stav koji bi oni trebalo da zauzmu, stav lidera koji zastupaju principijelnu politiku kao ravnopravni partneri u dijalogu.

Setite se kako su Tramp i Vens ponizili Zelenskog u ozloglašenom sukobu u Beloj kući: dok je Tramp bio tata, hladnokrvan u svom ljutitom stilu, grdeći Zelenskog jer ne želi mir, Zelenski se odmah nakon tog šoua očajnički potčinio tatinom autoritetu i izjavio svoju ljubav prema Trampu i SAD…

Sa gađenjem se sećam jednog hita iz moje mladosti, „Daddy Cool“ iz 1976. (u izvođenju “Boni em“), izvanrednog primera muzičkog dela koje vas i dalje proganja svojim ponavljajućim glupim izvođenjem uživanja, i što više pokušavate da ga se rešite, to se više ponovo pojavljuje – to je, barem za mene, najbolji muzički portret Trampa.

Kao tata, Tramp otvoreno preferira jedno dete u odnosu na drugo (preteći da će Teheran pretvoriti u pepeo), njegova ekonomska odluka može biti zasnovana na subjektivnom ukusu (snizio je carine za Veliku Britaniju jer mu se zemlja sviđa), iako se mora priznati da je u nametanju primirja između Izraela i Irana pokazao izvesnu svestranost dozvoljavajući protivniku da sačuva obraz.

Setite se kako je Tramp zahvalio Iranu što je unapred obavestio SAD da će bombardovati njihovu vojnu bazu u Kataru, što im je omogućilo da evakuišu vojnike i tako spreče bilo kakve smrtne ishode – uprkos svim njegovim pričama o bezuslovnoj predaji Irana, on je shvatio da Iranu mora biti dozvoljeno da bi sačuvao svoj obraz da izvrši još jedan napad za koji neće biti kažnjen…

Dakle, istina je da Tramp, kako kaže, ne želi da započne sukobe, već da ih okonča. Međutim, čak i ako uspe da doda druge „trijumfe“ na svoju listu, postoje jasna ograničenja sa kojima će se susresti igrajući globalnog hirovitog tatu mirotvorca kada njegovi protivnici jednostavno odbace njegovu ulogu “kul tate”.

Sada obećava da će doneti mir u Gazu – ali šta može da ponudi Palestincima tamo što bi zadovoljilo Izrael?

Što se tiče Ukrajine, sa protivnikom poput Putina, jedini način koji je otvoren Trampu je da izvrši još veći pritisak na Ukrajinu ili da se povuče iz svoje aktivne uloge. A da ne pominjemo Kinu prema kojoj Tramp vodi pravi ekonomski rat.

Problem je u tome što je Trampova pozicija pragmatičnog mirotvorca, njegovi napori da se nosi sa problemima kao da se mogu rešiti kroz „realističke“ poslovne pregovore, lažna – njene koordinate su unapred određene čitavim nizom eminentno političkih odluka i isključenja.

Kao što je bio slučaj sa Iranom, njegovi pragmatični pregovori su samo druga strana zahteva za bezuslovnom predajom.

Tramp kao globalni kul tata tako najavljuje svet bez jasnih pravila i osnovnih etičkih principa, svet u kojem se upravo onaj agent koji se pretvara da kontroliše svoju decu uhvaćenu u razmeni nasilja ponaša kao hiroviti i nepredvidljivi autoritet.
Ukratko, naš svet se približava ludnici u kojoj je najjači pacijent preuzeo kontrolu i ponaša se kao lekar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari