Adil Zulfikarpašić (1921-2008)

Nedavno preminuli Adil Zulfikarpašić pripadao je plejadi ljudi sa eks-jugoslovenskih prostora koji su i u najtežim istorijskim situacijama pokušali da šire glas razuma i tolerancije. Čovek begovskog porekla, u mladosti levičar i partizan, zatim emigrant demokratske projugoslovenske orijentacije, pojavio se na političkoj sceni BIH na početku uvođenja višepartijskog sistema i najave dramatičnog raspada Jugoslavije. Bio je za dijalog i dogovor o daljoj političkoj budućnosti ovdašnjih naroda, ali su prevagu odneli neki drugi političari i drugačiji pristupi rešavanju krize. Objavljujemo odlomak iz knjige Nadežde Gaće „Sudbonosni događaji“, objavljene u Sarajevu 2001. godine o jednom takvom uzaludnom pokušaju da se dogovorom spreči nadolazeća katastrofa.
Prilikom Ženevskih pregovora 1992. godine Alija je pozvao šefove stranaka. Da li na svoju inicijativu ili na zahtjev međunarodne zajednice, za zbivanja i događaje u Bosni nije od presudnog značaja. Oven je pozvao Bešlagića, Abdića i mene. Mi smo učestvovali u radu ove konferencije u raznim radnim grupama i sastavima, kao uostalom i na drugim sastancima. Ja sam bio nekoliko puta u sastavu naše delegacije. Prilikom tih susreta i razgovora Alija Izetbegović je iznio svoje stanovište da bi jedan od puteva za najlogičniji izlazak iz krize bio i stvaranje muslimanske države.
Prije ove konferencije, mislim mjesec dana ranije, bio je Filipović kod mene u Cirihu. Iznio mi je teško stanje Bošnjaka, rekavši da su nas Hrvati zaista u tolikoj mjeri stegli da nam nestaje daha. Sve veze su nam prekinuli i bili smo u zatvorenom obruču iz koga nam nije bilo izlaza. Rekao mi je da bez obzira kako to zvuči, izgleda da nama nema drugog puta i spasa nego da ponovo obnovimo naše pregovore sa Srbima i pokušamo dobiti jedan koridor kroz njihovu teritoriju. Ja sam telefonirao u Beograd Miloševiću i ugovorio sastanak. Putovao sam preko Budimpešte. Sa Miloševićem se više nije moglo ništa uraditi. On mi je otvoreno rekao da je na putu da sa Hrvatima raščisti sve odnose. Ja sam se sjutradan preko Budimpešte vratio u Cirih.
Ostala mi je još jedna mogućnost: da se obratim predsjedniku Savezne vlade Milanu Paniću, i predsjedniku Republike Jugoslavije Dobrici Ćosiću, koga sam dobro poznavao. Pošto sam prekinuo sve veze sa Beogradom, zbog agresije na Bosnu, obratio sam se Emiru Kusturici koji je bio u Parizu. Znao sam da će mi pomoći da stupim u kontakt sa njima. Ljubiša Rakić, tada savjetnik Dobrice Ćosića, javio mi se veoma brzo i poslije nekoliko dana došao u Cirih. Tražio sam od Rakića da ja ne dolazim u Beograd. Rakić mi je poslije nekoliko dana javio da ću se sa Ćosićem i Panićem vidjeti kod mene u Cirihu. Oni su o tome obavijestili lorda Ovena i Sajrusa Vensa. Oven je tada predložio Ćosiću da se susretne i sa Tuđmanom, a poslije i sa Izetbegovićem. Baš u to vrijeme održavala se konferencija u Ženevi. Svim razgovorima koje sam imao sa Ćosićem i Panićem prisustvovao je i Muhamed Filipović. Sa Panićem smo se sastali dva puta, a sa Ćosićem jednom. Sastanak sa Ćosićem trajao je nekoliko sati, iako je bilo predviđeno da sastanak traje samo sat i pol.