Bendžo umesto gitare, repertoar primeren publici

Naš repertoar se sastojao od „Ribarskog čamca“, „Pronalazača“ i „Moje lijepe jelke“, ali u bogatijim kvartovima je trebalo pjevati nešto drugačije i mi smo tu izvodile repertoar Tina Rosija, zato što je to bio nivo! Još smo pjevale „Djecu bijede“. Za šesnaesti arondisman to nije odgovaralo, ali to je bila naša „himna“!
Mi smo djeca bijede,
Jadnici bez groša u džepu…
Treba znati odabrati repertoar za svaki kvart. U suštini, to je kao i u mjuzik-holu. Ulica je dobra škola. Upravo tu polažeš majstorski ispit. Ti vidiš publiku – ona je pred tobom. Ti čuješ kako kuca njeno srce, razumiješ šta ona želi. Razumiješ šta ona voli, a šta ne voli. I ako ponekad zaplače, znači da će mnogo platiti.
Po nekim kvartovima smo hodale bose, po nekima je to publiku šokiralo i mi smo obuvale platnene patike, što je uticalo na našu zaradu. Da ih ne bismo poderale, vezivale smo ih za pertle i vješale oko vrata. U stvari, mi smo bile prvi hipici, bile smo isto tako neuredne, samo što smo, umjesto gitare, imale bendžo. Sve ostalo je bilo isto: poezija, nada, želja da se mladost proživi slobodno.
Ne sjećam se da smo nekad osjetile hladnoću ili glad. Imam utisak da tih godina nije ni bilo zima… Naravno, bilo ih je, ali ih se ja ne sjećam. Mislim da ni kiša nikad nije padala! Mi smo prepješačile cijeli Pariz – od Pasija do Montereja. Subotom nije trebalo ići u bogate kvartove, ljudi su tog dana obično bili zauzeti kupovinom, nisu imali vremena i nije im bilo do nas. Običnim danima se moglo proći Jelisejskim poljima.
U Pasi, šesnaesti okrug, bolje je bilo doći ujutro kad su žene još kod kuća; one vide da na ulici pjevaju dvije djevojčice, otvaraju prozore i bacaju pare, ali odmah ih zatvaraju. Hladno je! Ta publika – to su više dobrotvori nego ljubitelji muzike. Subotom treba ići u radničke četvrti, tu daju manje para, ali zato – češće. I daju zato što to njima predstavlja zadovoljstvo, zato što vam se raduju, a ne samo zato što žele da učine dobro djelo. Za te ljude je Edit pjevala „Titaniju“.
Moj gazda me šalje po krugu
Ja imam velike rezerve radosti i veselja
Ja mogu da zadovoljim sve poroke svijeta
I moje srce je spremno
Da odgovori na svaku želju.
Dobro smo zarađivale za život. Imale smo od čega da kupimo odjeću, ali smo se oblačile veoma loše. Džemper i suknja – i to je bilo sve. S vremena na vrijeme smo kupovale drugi džemper, drugu suknju, kad bi nam se ono što smo nosile suviše isprljalo. Mi nikad i ništa nismo prale.
Oko Edit je bilo mnogo muškaraca. Ona im se veoma sviđala, bila je starija od mene. Ali, mi smo bile toliko prljave da je to gasilo njihovu strast. Kad je Edit imala šesnaest, a ja trinaest i po godina, počele smo da pjevamo po kasarnama. To je najčešće bilo zimi, da bismo se sklonile od hladnoće. Njoj su se već tada sviđali vojnici. Za ulazak u kasarnu je trebalo dobiti dozvolu od pukovnika. Za to je trebalo odvojiti mnogo vremena.
Obično smo nastupale u menzama. Edit je pjevala, ja sam izvodila akrobatske tačke. Nakon nastupa, momci su nam zakazivali sastanke. Tako je Edit obišla sve bistroe u kojima su se okupljali vojnici Legije stranaca, kolonijalna vojska i mornari.
Vojnik – to je nešto bezlično, uniformisano. Ti njemu ništa ne duguješ, a on od tebe ništa ne traži. U takvoj sredini smo osjećale da se nekome sviđamo, da živimo… Čak i kad nismo nastupale u kasarnama, odlazile smo u njihove bistroe. Ako u tebe gleda mladić, ti već nisi neko prazno mjesto, znači da ti postojiš. S njima možeš da se nasmiješ, da se zabaviš, vojnici su veseo narod.
Jedne večeri u bistrou kraj tvrđave Romenvil, srele smo Luja Dipona. Došao je po vino. Živio je u Romenvilu, gdje je njegova majka imala nekakvu straćaru. Edit mu se svidjela – to je bila ljubav na prvi pogled. Iste večeri on se preselio kod nas. Luju, tom svjetlokosom momku, bilo je osamnaest godina, a Edit je imala sedamnaest. Ja u njemu nisam nalazila ništa posebno, izgledao mi je potpuno neupadljivo. Ona je prije njega imala veoma zgodne momke iz redova kolonijalne vojske…
Luj je bez pitanja sjeo za naš sto, stavio na njega flaše vina koje je bio kupio za majku i, gledajući u Edit, rekao:
– Jesi li ti iz našeg kvarta?
– Ne – odgovorila je ona. – Ja sam iz Menilmontana.
– Zato te nikad ranije nisam vidio.
– Da, vjerovatno.
– Hoćeš li ponovo doći?
– Ne znam. To zavisi…
– Od čega?
– Pa, od moje želje.
– A hoće li je biti?
– Ne znam.
– Hoćeš li nešto da popiješ? Donesite dvije čaše.
– A zar moja sestra ne pije?
– Tri – naručio je on.
– Čime se ti baviš?
– Pjevam. Ja sam pjevačica.
– Aha – šokirao se on. – I je li to unosan posao?
– Onako. A ti?
– Ja sam zidar, to je moja prva profesija, ali sad nema posla, pa biciklom razvozim namirnice. S napojnicom to dođe do sto šezdeset franaka nedeljno.
Mi smo se nasmijale, a on se uvrijedio.
– Šta je, to uopšte nije loše, ja imam samo osamnaest godina.
– Ima dana kad mi dnevno zaradimo do trista franaka. Ali, to nije važno. Ti mi se sviđaš. Nema veze što nemaš para.
Nastavlja se