Zahvaljujući prijatelju Slavi Markoviću, dugogodišnjem glavnom menadžeru jednog od najčuvenijih noćnih klubova na svetu, proveo sam desetak noći u „Raspućinu“, smeštenom tik uz Jelisejska polja u Parizu. Siguran sam da su u ovom klubu provele bar jednu noć mnoge najpoznatije ličnosti sveta tokom poslednje četiri decenije.


Veruje se da bar 90 odsto Francuza nikada nije zakoračilo u njihove čuvene restorane „Maksim“, „Fukec“ ili „Raspućin“. Za ulazak u njih, pored izuzetno dubokog džepa, podrazumevaju se svetski maniri i poznato ime, što ne znači da i u njima nije bilo i „simpatičnih skandala“, koje sebi mogu da dozvole samo prebogati i slavni gosti.

U „Raspućinu“ je sve atrakcija! Najviše se piju votka i šampanjac. Poslužuju se desetine ruskih jela sa obaveznim kavijarom. Svaka noć u „Raspućinu“ je burna i nezaboravna, a da bi bilo tako, pobrinule su se svetske zvezde filma, pozorišta, sporta, književnosti i politike.

Životna želja vlasnice „Raspućina“ Helene Mardini, bivše žene sirijskog milijardera Mardinija (poznatije kao „gospođa Martini“), da svaka noć u njenom „Raspućinu“ bude nezaboravna – odavno je ostvarena. Doživljavanje „raspućinskih ludih noći“ nisu propuštali ni najveći svetski političari. Čak je i Nikson (neposredno pre nego što je postao predsednik SAD) čekao u redu za sto u „Raspućinu“, a tako je bilo i sa tada najbogatijim čovekom na svetu, egipapatskim kraljem Farukom. Što se ekscesnih gostiju tiče, najpoznatiji je bio Frenk Sinatra. Tražio je da sve okolne ulice budu blokirane dok se on u „Raspućinu“ zabavljao. Dolazio je sa velikom pratnjom i ostajao samo dvadesetak minuta, a za to vreme orkestar je morao da mu neprekidno svira „Stranca u noći“.

Jedne večeri upala je u „Raspućin“ čuvena glumica Barbara Strejsend. Nije sela za sto svoje „životne veze“ Adnana Kašogija, milijardera, pored koga je sedeo njegov advokat Ričard Nikson. Onako stojeći, zasipala je bujicom reči Kašogija koji nije ni reč progovorio, a onda se okrenula i napustila restoran, naočigled svih gostiju koji su se pravili da ništa ne primećuju, pričao mi je Slava Marković, dodajući da su za najnormalnije goste smatrali tri svetske filmske zvezde – Marlona Branda, Šona Konerija i Jula Brinera, koji su se ponašali normalno (a pili nenormalno mnogo), jer nisu imali potrebe da i u restoranu glume, dok su se neke druge njihove kolege ponašale kao da su na sceni ili pred kamerama. Ipak, Marlon Brando bio je najomiljeniji gost. Malo je govorio i skoro se nije pomerao sa stolice. Sa pažnjom je slušao romanse i jeo umereno (a tada je već imao oko 140 kilograma), samo je votku pio „dubokim“ gutljajima. Prosečno, nešto manje od dve litre u toku noći. Jedne večeri ispijao je i treću litru, ali tada mu srce nije izdržalo toliku količinu alkohola, i dobio je srčani udar.

Mnoge poznate svetske ličnosti ulaskom u „Raspućin“ potpuno se transformišu, dolazi do opuštanja i tada pokazuju kakvi su u suštini. Jul Briner, prilikom svakog dolaska u Pariz, prvo je svraćao u „Raspućin“. Natali Vud, kada je bila na vrhuncu svetske slave, često je dolazila u ovaj restoran-klub, i to uvek sama. Najčuveniji kardiohirurg na svetu, profesor Bernar, izgleda da je u „Raspućin“ dolazio samo da bi se napio i „u miru onesvešćivao“, a to je bilo baš u doba kada je po svetskim bolnicama presađivao srca. Nestašna i ekscentrična „francuska maskota“ Brižit Bardo uvek bi pravila svoj šou. Skidala bi cipele sa visokim potpeticama, bosa skakutala od stola do stola i igrala kazačok, dok je čuveni francuski komičar Žak Tati, posle svake posete „Raspućinu“, odvođen na ispiranje stomaka.

Po rečima Slave Markovića, Onazis je bio jedan od najdosadnijih gostiju „Raspućina“. Nije znao da se veseli niti da pije. Jedino kada bi dolazio sa Marijom Kalas znao bi se „raspojasati“, dok je princeza Grejs Keli bila prava dama. Princ Renije se uvek ponašao prinčevski i bio veliki džentlmen. Desilo se jednom da je pored kneževskog para sedeo i Džo Atija, nekadašnji „kum“ francuske mafije. Međutim, kneževskom paru to ništa nije smetalo. Koliko je god Onazis bio dosadan gost, toliko je rado dočekivan njegov zet (Rus) koji je često dolazio sa njegovom kćerkom. Bio je uvek veseo i trošio pare nemilice.

Poznato je da su u Rusiji pesnici bili oduvek cenjeni u svim društvima, naročito ako se sretnu u inostranstvu, tako da su se mnogi okupljali oko pesnika Okudžave, koji je bio stalni gost u „Raspućinu“. Dolazili su Mihalkov i Jevtušenko, ali je Okudžava bio uvek „poseban“, a kada je umro u Parizu, na stolu za kojim je obično sedeo, svake večeri je stajala čaša votke ispred prazne stolice kao znak poštovanja i sećanja na mrtvog pesnika. Po njegovo telo doputovala je lično u Pariz gospođa Jeljcin, koja je bila čest gost u „Raspućinu“.

Mnogi naši bivši političari bili su česti gosti u „Raspućinu“ i ponašali se kao šeici. Poručivali bi ogromne količine kavijara (koje nikada nisu uspevali da pojedu) i slali po bocu šampanjca za svakog člana orkestra. Slično se ponašala i njihova uvek brojna pratnja. Često je dolazio i Milan Panić (koji je ostajao potpuno neprimetan gost), baš kao i Olivera Katarina, uvek atraktivna i raspevana.

Za doček pravoslavne Nove godine, u „Raspućinu“ su se okupljali ruski emigranti iz celoga sveta. Pevali su, pili i plakali dok su slušali „Oči čornije“, „Trojku“ i druge romanse. To više nije bila novogodišnja noć već noć nostalgije. Međutim, ni novokomponovani ruski bogataši nisu ostali imuni prema „Raspućinu“, pa se dešavalo da iznajmljenim ili privatnim avionom dolete iz Moskve u Pariz, da bi u „Raspućinu“ proslavili rođendan nekoga od njih. A, kada bi se približila zora, napuštala bi „Raspućin“ nova ruska klasa bogataša, dok bi ih ispraćali zvuci romanse „Podmoskovske večeri“.

Autor ovoga teksta prvi put je zakoračio u „Raspućin“ u društvu glumca Žerara Depardjea, gde ga dočekaše kao starog gosta. Po običaju bučan i komunikativan, Depardje je odabrao sto za kojim je sedela Nastasja Kinski (tada velika zvezda evropsko-američkog filma), koja je bila sa svojim ličnim fotografom. Bože, kako je to bila lepa žena! Neka vrsta mešavine svih strana sveta i vremena. Onda smo počeli da pijemo utroje. Nekoliko stolova dalje sedeo je Belmondo sa ocem i kćerkama. Odmah do orkestra, već uveliko pijan, glumac Kurt Jirgens nudio je „srce na dlanu“ našoj Oliveri Katarini, koja je sedela pored Miladina Šakića.

Šta je pričala Nastasja, šta Depardje, a šta ja – uporno se ne sećam. Ili, možda, ne želim da se setim… Ali, već godinama starog, toplog „Raspućina“ više nema. Odumrla je stara svetska boemija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari