Pravo na 5. oktobar pripada svima, ali je u toj masi većina onih koji, umesto da budu lideri promena u svom životu, njega predaju u ruke vođama-spasiocima. Zato nekada izgleda da smo sve stavili u jedan koš, i tri prsta i pesnicu, Peti oktobar i Osmu sednicu, Plato i Ušće… Drugi narodi su napravili vrednosni rez. Nemačkoj je jasno zašto su rušili Zid. Rusi poštuju Crvenu armiju i antifašizam, ali se neće vratiti staljinizmu. Rumuni su bili goli i bosi zbog diktatora, danas su u EU.


Naš problem je što se prava promena ne dešava u jednom danu i bez ozbiljne većine. Taj dan, sam 5. oktobar, nije sporan, jer su tada građani rekli da im je Miloševića dosta. To je, nažalost, bio maksimum oko koga smo mogli da okupimo većinu.

Oko dubljih promena je postojao veliki nesporazum. Nije se Srbija pre 5. oktobra jasno opredelila za Evropu. Ovde je većina intelektualne, političke, poslovne, kulturne, medijske elite odlučila da promeni Miloševića kako sebe ne bi morala da menja. Obični ljudi nisu krivi što su pristali na taj put za koji im je rečeno da je udobniji. Sada plaćaju strašnu cenu dok im se u lice smeju oni koji su im uništili budućnost, skrivajući se iza stabilnosti, kontinuiteta i sabornosti. Sabornosti koja je devedesetih rušila van Srbije, prošle godine palila Beograd, a danas ubija po ulicama i kafićima.

Zbog toga naša borba za realizaciju 5. oktobra izgleda kao pokušaj jedne partije i nešto hrabrih građanskih grupa i pojedinaca da srušimo zid izgrađen na širokom paktu protiv promena. U taj zid udaramo kada sami, kao LDP, krenemo u borbu protiv monopolista ili za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Isti zid se obrušava na nas kada dokazujemo da se iza obaranja Zakona o informisanju kriju oni koji su stvorili mafijaške tabloide, a danas traže medijske slobode za njih.

Taj problem u komunikaciji sa većinom u društvu smo imali 5. oktobra, isti problem LDP ima danas. Tada je Milošević bio paradigma našeg posrtanja, pa smo se mi našli na vlasti samo zato što društvo ne može da trpi Miloševića, a ne zato što razume nas. U tom raskoraku između interesa i očekivanja vidim i suštinsku slabost društva koje bi lažne mitove o svojoj veličini, a ne šansu da svoj život učini velikim. Društva koje ruši Zorana Đinđića dok je živ, da bi ga poštovalo posle smrti. Mnogih koji hoće evropske pare, ali neće evropske vrednosti.

Pre devet godina većina se zadovoljila personalnim promenama. Danas nema više ni tog petooktobarskog privida koji bi nas, kao tada, poštedeo istine da će do pravih promena doći kada se sami promenimo, a ne tako što će se promeniti neko ko je na vlasti. Najvažnije je da ne ostanemo taoci 5. oktobra koji simbolizuje i naivno i neodgovorno uverenje da se sva lutanja i greške u životu mogu ispraviti u jednom danu i jednom ispravnom odlukom. Umesto toga, jedini način za promene je stalno menjanje.

Naše društvo pokreću negativni drive-ovi, ali to danas ne vodi nikuda jer, od Francuske do Plišane revolucije, suština nije bila u tome da se sruši društveni poredak, već da se otvori prostor za nove vrednosti koje je život u međuvremenu već prihvatio i potvrdio. Te vrednosti su tema za budućnost – kaže za Danas lider LDP Čedomir Jovanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari