Dele nas od vrtića do kafića

„Moje detinjstvo je bilo u vreme reintegracije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. U glavi su mi ostale slike razrušenih kuća i zgrada, rupa od granata i metaka i strah mojih roditelja da u igri ne naiđem na kakvu neeksplodiranu minu. Slike su mi iz tog perioda „sive i mračne“ – priča Maja.

Njena drugarica Jelena Brdarić rodila se 11. studenog 1991, baš u vreme kada su se vodile žestoke borbe u i oko grada u kome danas živi. Rođena je u Zrenjaninu gde su se njeni roditelji zatekli sticajem ratnih okolnosti.

– Dijete sam iz miješanog braka, a roditelji su mi prije rata živjeli u Voćinu u Zapadnoj Slavoniji. Ratnih događanja se ne sjećam, ali moji roditelji, kao miješani brak, i te kako su osjetili, i još uvijek osjećaju posljedice ratnih zbivanja. Djetinjstvo pamtim kao dosta teško razdoblje. Bilo je vremena kad su moji roditelji razmišljali kako prehraniti našu obitelj. Igračke su mi bile lutke od krpica koje mi je šivala baka, o žvakaćama i čokoladama sam mogla samo sanjati, no bez obzira na sve to ostali smo na okupu – priča Jelena, studentica Hemijskog fakulteta u Osijeku.

Obe su prisustvovale susretu predsednika Ive Josipovića i Borisa Tadića prošlog četvrtka u Vukovaru.

– Oduševio nas je taj susret stoga što su konačno na vlasti dva intelektualca koja nisu učestvovala niti su opterećena ratnim zbivanjima na ovim područjima. Taj susret je veliki korak naprijed i za nas i za buduće naraštaje. Smatram da je sazrelo vrijeme da živimo kao dobre komšije – kažu Maja i Jelena.

Mlade Vukovarčanke objašnjavaju da je i danas život u njihovom gradu umnogome opterećen senkama iz ružne ratne prošlosti.

– Odnosi među mladima u Vukovaru su vrlo opterećeni i nacionalno obeleženi. A kako i ne bi?! Od vrtića su deca podeljena. Svaki dan s prozora gledam u vrata vrtića gde roditelji dovode malu decu. Ulaze na ista vrata, ali u holu Hrvati odvode decu u levi deo vrtića, a Srbi u desni. Deca se u i vrtiću na odvojenim, pregrađenim stranama igraju. Osnovnoškolci idu, većinom, u iste zgrade škola, ali su hrvatska deca u jednoj smeni a srpska deca u kontrasmeni. To samo kod ekstremnije populacije mladih i jednih i drugih dodatno stvara pritisak i naboj pa ponekad među mladima dolazi i do fizičkih obračuna na nacionalnoj osnovi. U gradu su kafići. Ni na jednom kafiću ne piše čiji je. Ali, tačno se zna koja nacionalna struktura mladih izlazi u koje kafiće. Jedan od svetlih primera su jedino sportski klubovi, ali ni oni nisu svi, gde zajedno treniraju Hrvati i Srbi. Ja treniram u Ženskom odbojkaškom klubu „Vukovar“ gde smo izmešane. Treniramo zajedno, igramo utakmice zajedno, ali nakon utakmica idemo svako u svoj kafić – priča Maja.

Jelena kaže da odnosi među mladima u Vukovaru nisu uvek idilični, što ne znači da se mladi različitih nacionalnosti ne druže.

– Osobno imam prijatelje i na jednoj i na drugoj strani i tijekom upoznavanja me ne interesira nacionalnost ni vjera te osobe. Poznajem dosta ljudi koji su realni u cijeloj ovoj situaciji, ali također i onih kojima su roditelji usadili mržnju i netrpeljivost. Kontakti između Srba i Hrvata postoje, to je normalno – no nije normalno što ni nakon 15 godina od završetka rata imamo odvojene vrtiće, osnovne i srednje škole, kafiće u koje zalaze Srbi i kafiće u koje zalaze Hrvati, a na mjestima gdje zajedno izlaze, redovito se dešavaju izgredi i tučnjave, pogotovo ako svemu tome kumuju alkohol i droga. U Vukovaru se teško živi i valjda je to uzrok čestih verbalnih sukoba koji se dešavaju. Ja ne gledam osobu kroz nacionalnost niti vjeroispovjest, već kao nekog ko ima ime, prezime i nekakav cilj u životu i koja se ne osvrće na zbivanja koja su se, ne tako davno događala u Vukovaru. Nije mi važno hoće li me neko pozdraviti sa „ćao“ ili „bok“, a nerjetko se pozdravljamo i sa „zdravo“ – priča Jelena.

Mešani brakovi u kakvom je i ona rođena, kako kaže, danas i nisu baš česti.

– No desilo se nekoliko, usprkos protivljenju roditelja koji su proživjeli drame svatko na svoj način. Znam za one čiji brakovi savršeno funkcioniraju, a s vremenom se gube nesuglasice između njihovih roditelja, prijatelja i susjeda što je jako dobar putokaz ka međusobnom povjerenju i opraštanju – kaže Jelena.

Vukovar je u velikoj meri obnovljen, ali još ima objekata koji svedoče o ratnim zbivanjima.

– Volela bih da nijedno dete u budućnosti ne odrasta u gradu koji je zbog rata uništen i devastiran. Imam osećaj da naši roditelji a i nastavnici idu linijom manjeg otpora. Valjda nas ne žele opterećivati ratom i ratnim zbivanjima misleći da ćemo tako ostati „čišći i normalniji“. Uopšte o ratu se jako malo govori u onim porodicama koje nisu u njemu izgubile nekog bliskog – priča Maja, a Jelena dodaje da zahvaljujući roditeljima nije previše opterećena svim zbivanjima jer su oni, kao mešani brak, osuđivali, kako jednu, tako i drugu stranu i uvek su se trudili da sestra i ona budu što manje uključene u sve što se dešavalo.

– U drugim porodicama pričaju o ratu i svaka strana ima svoju verziju priče, opravdava sredstva i ciljeve koji su doveli do svega što se dešavalo. Ja na svu sreću imam obitelj koja nije opterećena niti zadojena mržnjom. Naravno, pripomogli su tu i nastavnici i profesori koji su se u većini slučajeva trudili ispraviti ono što su poneki roditelji usadili svojoj djeci navodeći ih na mržnju i zlobu. Što se tiče ruševina … s vremenom se srodiš s takvim stvarima da na njih više ne obraćaš pažnju i trudiš se da vidiš bolju stranu ovoga grada koji je lijep, iako je razrušen, jer svakim danom, svakim mjesecom, prolazeći ulicama vidim sve manje ruševina, a sve više novoizgrađenih objekata koji bude nadu u bolje sutra – dodaje Jelena.

Kaže da u će skorijoj budućnosti pronaći vremena i načina da pomogne svom gradu, ljudima i naraštajima koji će tek doći…

– Da prevaziđu mržnju i netrpeljivost te da smognu snage oprostiti jedni drugima bez obzira koja strana bila više ili manje kriva – kaže Jelena Brdarić.

Maja smatra da kao Srpkinja „nema veća prava od vršnjaka Hrvata u Vukovaru, ali isto tako ni bilo koji hrvatski mladić ili devojka nemaju veća prava na grad Vukovar od nje“.

– Hrvatsku doživljavam kao svoju domovinu i želela bih da ona postane prava demokratska država bez korupcije, kriminala i nacionalizma. Smatram da mladi iz moje generacije trebaju puno više komunicirati, međusobno razgovarati pa i sukobiti se argumentima jer je to preduslov za bezbrižniju i bolju zajedničku budućnost. Volim Srbiju jer smatram da su prve komšije najbitnije i najdraže. U budućnosti želim studirati psihologiju i ako bude bilo ikako moguće voljela bih nakon toga ostati raditi i živeti u Vukovaru. Nadam se da će sve nacionalne tenzije do tog vremena nestati – zaključuje Maja Milanović.

Lijepe priče o Jugoslaviji

O Jugoslaviji kao državi znaju jako malo.

– Nešto sam učila u školi a puno puta su mi roditelji pokušavali dočarati život u toj državi, ali me to, iskreno, i ne zanima toliko – objašnjava Maja. „Znam da je bilo šest republika, dve pokrajine, glavni grad je bio Beograd i da je bio samo jedan predsjednik – Josip Broz Tito, koji je inače rođen u Kumrovcu u Republici Hrvatskoj. Moji roditelji nisu jugonostalgičari, ali su svejedno puni lijepih priča i zbivanja iz tog vremena – priča Jelena.

Mazić: Izvinjenje bez izmotavanja

Ovaj konkretan susret u Vukovaru malo je drugačiji od ostalih, jer je označio korak u suočavanju s prošlošću na obje strane. Predsjednik Tadić je, bez izmotavanja, pružio ispriku hrvatskim žrtvama, a predsjednik Josipović je jasno kazao kako su zločini činjeni i od strane hrvatskih snaga. Ovo je, čini mi se, jedini način na koji stvarno pomirenje i suočavanje može ići. To nije jednostran proces – kaže Mario Mazić, predsednik Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, koja je organizovala susret mladih iz Srbije i Hrvatske u Vukovaru prilikom posete Borisa Tadića. „Mi smo tim činom, uz podršku politici pomirenja, željeli poslati dvije poruke. Prvo, željeli smo ukazati na problem onih obitelji koji još uvijek žive u posljedicama sukoba. Još se i danas oko 300 Vukovaraca nalazi na popisu nestalih osoba. Drugo, željeli smo poslati poruku javnosti da nam je dosta podjela. S nama su bili mladi iz Vukovara koji sjede u različitim razredima i uče nešto različite programe. To je jedna strašna poruka mladima da je bolje da su odvojeni, da se ne druže i ne rade skupa. Mi smo im pokazali da možemo raditi skupa i na udaljenosti od 400 kilometara“ – kaže Mazić.